.

O GALOVIĆEVOJ JESENI

Naslovna
Povijest
Nagrade
Vijesti
Kontakt
Organizatori
Forum
Prijave
Sponzori

MALI GALOVIĆ

O Malom Galoviću
Radionice 2007
Radionice 2008
VOLONTERI
PRESS
LINKOVI

NAGRADNA IGRA

2008.
Vijesti

 Aleksandra Kardum na Interliberu

Ekipa Galovićeve jeseni prošli je petak provela na Interliberu u ugodnom društvu Aleksandre Kardum, ovogodišnje dobitnice nagrade Fran Galović. Kliknite na 'Pročitaj više' kako bi pročitali cijeli članak.

Read more...
 

 A sad svi na CRŠ

Na radionicama Ekranzina, koje su se odvijale u sklopu 15.Galovićeve jeseni, nastalo je jedno pravo malo remek-djelo, strip inspiriran Galovićevom dramom "Tamara" u režiji Irene Jukić-Pranjić.

Read more...
 
Družite se s pobjednicom na Interliberu

Aleksandra Kardum, dobitnica ovogodišnje nagrade Fran Galović za prozno djelo na temu podvojenog identiteta će u petak, 14.11.2008., od 17 do 19 sati potpisivati nagrađeni roman 'Spavaš li?' u izdanju Disputa na štandu 10C u 5.paviljonu Zagrebačkog Velesajma.

Pozivamo Vas da iskoristite priliku i upoznate pobjednicu Aleksandru Kardum, kupnjom romana osvojite majicu i torbu za knjige, a za uspomenu ponesete kemijske olovke, bookmarkere itd.

Aleksandra Kardum poklanja Vam poglavlje iz romana:

 

* * *

Čim je ušao u drugo krilo zgrade, doktor M. uspori korak. S. je sigurno već stigla do sobe.

Ne želi da ga itko vidi – hoda uza sam kraj tarući rukavom o zid. Hodnici su pusti, još je rano za posjete. Ipak, vrata sobe za osoblje bila su poluotvorena.

Dok se približava, čuje iznutra smijeh i kuckanje šalica.

Da jednostavno prijeđe na drugu stranu? Ne, netko će ga ugledati kroz vrata. Dobro, to je samo trenutak, ako malo požuri, pruži korak... To je samo jedan korak. Vrata nisu otvorena širom i zbog kuta ga ne mogu vidjeti, nego tek kada prođe, ako i tada.

Aha, pružit će korak i jednostavno proći kao da ide poslom.

Vrata su sada bliže, svega nekoliko metara. A što ako ga vide kada prođe? Još gore, onda će sigurno znati da je umakao, pa će ga zvati.

Ne, mora stići tamo prije njih, prije ikoga, kada S. bude sasvim sama.

A da jednostavno mahne i kaže da žuri?

Još dva, tri metra. Smijeh. Netko glasno otpuhuje dim.

Idem poslom, reći će ako ga tko zaustavi... Ne. Oni će reći: kakvim poslom, jesi ti normalan, nedjeljom ujutro, nije se ni kava popila kako Bog zapovijeda, ajde sjedi malo, kakvim poslom, šta imaš tamo, nema ti nikoga, stvarno šta ćeš tamo?

Prisloni dva prsta na vrata i lagano ih, sasvim lagano gurne od sebe. Dobro je, nisu zaškripala. Pričeka trenutak – ništa se nije zbilo. Nitko nije ništa primijetio.

Pruži korak i požuri prema sobi na kraju.

Stane pred staklena vrata i ugleda je kako upravo skida kaput. Ne! – sad će se okrenuti i objesiti ga ovdje kraj vrata... Naglo se povuče, usput preleti pogledom po hodniku. Nigdje nikoga.

Pričeka nekoliko trenutaka.

Već ga je sigurno objesila. Pričeka još malo. Osjeti nelagodu; još se jednom osvrne oko sebe.

Ne mogu vjerovati da ovo radim, pomisli.

Ipak... Sasvim polako nakrivi tijelo u stranu – tek toliko da krajičkom oka proviri u sobu.

Ona je dohvatila frotirski mantil koji je bio prebačen preko stolice i obukla ga dejčaku. Zatim mu je obula prvo čarpe, onda papuče. Uzela ga je za ruku i povela do umivaonika, zatim mu oprala lice. Onda su se vratili do kreveta – sjela je i stavila ga u krilo.

Običan, sasvim običan prizor majke i djeteta koji je oskvrnuo vrebajući ih ovako pritajen iza vrata. Hitro se osvrne oko sebe.

Ipak...

Ne otiđe. Osjeti tremu zbog ovoga iskustva. Inače nije promatrao ljude, onako istinski. Zapravo, moglo bi se reći da im ne pridaje više pažnje nego što je minimalno potrebno. Ne zna ni što bi s njima kada razmijeni sve kurtoazne rečenice koje izgovara po navici. Većina ih je ionako dosadna, ne vidi zašto bi gubio vrijeme na to.

A sad, već nekoliko dana osjeća nemir – kao da su se otvorila vrata koja ga vuku da uđe. Ne zna otkud to, zašto... ali iznutra ga peče neobjašnjiv poriv za traganjem. Slabo spava, osluškuje, obraća pažnju na svaku izgovorenu riječ, uzima u obzir čak i ono što mu ispriča sestra Z. Luta hodnicima kao lud, izbjegava ljude. Ali drži ih na oku.

I evo ga gdje je dospio.

Kada se to dogodilo?

Ona sjedi leđa okrenutih prema njemu. Mutna siva svjetlost puna treperave prašine koja dopire kroz balkonska vrata lomi joj se na ramenima i slijeva niz leđa.

Jeste li kad vozili autostopera? Hitchhiker?

Dječak joj sjedi u krilu lica okrenuta prema njoj, ne vidi ga od njenog tijela. Ona mu hitrim pokretom skida papuče i naslanja noge kraj sebe na krevet. Uzima mu ruke i podiže ih u zrak, zatim se skupa naginju na jednu, pa na drugu stranu. Na jednu, pa drugu, točno deset puta.

Namjesti glavu tako da jednim okom može nesmetano gledati u sobu.

Ona čvrsto uhvati dijete oko ručnih zglobova. Po njenom držanju pretpostavi da se dječak naginje prema natrag i opet se podiže. Vježbaju. Da, to je, točno vidi kako joj se laktovi odmiču od tijela i ukrućuju od njegove težine, a zatim se ponovo opuštaju.

U jednom trenutku ona se nagne skupa s djeteteom – ona svjetlost koju je zaustavljalo njeno tijelo plusne ga u lice. Trgne se; sakrije lice iza dovratka.

Baci pogled prema onim vratima – još malo pa će pauza biti gotova i svi će se razmiljeti po hodnicima. Osjeti nemir.

Pogleda na sat: šest minuta? Provjeri na velikom satu u hodniku – prošlo je šest minuta.

Dobro je. Ima vremena. Pade mu još nešto na pamet: nehajno stavi ruke u džepove i malo savije jednu nogu u koljenu. Ako netko naiđe, reći će da čeka kolegicu V.

Ponovo proviri u sobu.

Ona liježe na krevet, svojim gibanjem uznemirila je svjetlost: čestice prašine raspršuju se svjetlucajući, prate svaki njen pokret dajući im obris nestvarnoga. Ispruži ruke i noge i zabaci glavu; kosa joj se raspe po jastuku. One čestice napokon se smire polegnuvši ponovo po njenom tijelu.

Dječak iz torbe na podu vadi plastični stetoskop, injekciju, zavoj i sve to slaže na krevet. Ona se smiješi.

Netko u onoj sobi podvikne; on baci pogled: kvaka se spusti i vrata se bučno zatvore. Odahne.

Dječak stavlja igračku oko vrata, stane kraj nje. Ona poslušno raširi džemper i malo raskopča košulju. Svjetlo joj se poput mlijeka razlije niz vrata i prsa.

Osjeti nelagodu i skrene pogled, ali ga odmah vrati.

On joj prislanja plastičnu pločicu na obraz, pa na vrat. Ona se smije zabacujući glavu; prsa joj podrhtavaju. Dječak joj prislanja plastiku na udolinu između dojki, saginje se i, sav ozbiljan, primiče uho pločici.

Ona podiže ruku – zrak se ljeska tisućama titravih zrnaca. Nježno prislanja dlan na njegov obraz; drugom ga rukom grli preko leđa.

Smije se. Dahom kovitla svjetlo koje se nemirno uzbibalo među dojkama.

Dječak se izmigolji iz zagrljaja, daje znak rukom. Ona se poslušno okrene na stranu. Svjetlo ocrtava i prati oblu liniju tijela; ono dobiva tanku blještavu auru. Pritiska joj leđa na nekoliko mjesta, zatim odlaže stetoskop.

Ne čuje što dječak govori, zapravo, čini se da ne govori ništa – ona razumije sve.

Liježe na trbuh, otkopčava suknju i izvlači košulju. Zavrće košulju i malo, sasvim malo spusti gornji rub suknje – zabljesne komad kože. Dječak uzima vatu i trlja joj kožu – ona se ne nabire i odavde se može oćutjeti kako je čvrsta i sjajan poput plastike.

Odjednom svom snagom zabode plastičnu injekciju navalivši se na nju čitavim tijelom.

Njemu se ruke u džepovima zgrče:

Ne! – zausti bez glasa...

Ne! – jaukne ona. Dijete ustukne.

Odmah joj bi žao, sjedne na krevet i raširi ruke smiješeći se, ali joj on ne prilazi. Već donosi zavoj i ona se na brzinu zakopčava; nemarno gurne košulju u suknju. Već je spremna.

Dječak stoji i premišlja se. Ona nježno pruža ruku, jedan po jedan prst, ali on nije zadovoljan.

Obilazi oko kreveta, zagleda je. Na kraju upire prstom.

Ona bez pogovora digne kosu i prstima je pritisne na vrhu glave. On joj zavrne kragnu i razgoliti vrat.

Jedan se pramen otkači i priljubi se iza uha, krivudavo se pripijajući uz kožu.

Sigurno joj smeta, škaklja je, ali ne spušta ruke. Ne, ne spušta ih. Pridržava kosuda se ne raspe i ne pokrije vrat. Neka ostane gol, izložen.

Približi lice staklu, zanesen ovim prizorom.

Žena. Žuđeno, nedostupno biće, njemu nerješiva zagonetka.

Zatečen je: svjedoči preobrazbi za kojom čezne, ono što sluti da mu je zatajeno razotkriva se slučajnim trenutkom. Slučajnom ženom.

Naizgled obična igra majke i djeteta, već naučena, kao ples. Ali ne njemu.

Nehotice se izdala. Razotkrila je nepozvanom svoju čulnost, mekoću, podatnost. Lakoću dodira. Predaju.

Ne, ne može joj ništa prigovoriti. Suspreže se, zakopčava košulju, namješta suknju. Neprestano pazi da se ne razodjene više nego što je pristojno, izmiče njegovim nespretnim ručicama. Ponaša se kako priliči – s djetetom je.

Ali on vidi.

Vidi: u njemoj pojavi sudaraju se majčinstvo i ženstvo. Poput leptira zaglavljenog u preobražaju izbijaju iz nje nagovještaji onog što je bilo i što tek može postati.

U bezazlenoj priprostoj igri ne može zatomiti čaroliju pokreta: način na koji dodiruje vrat samo jagodicama prstiju; kako zapleće prste u kosu, hitro, jer ruke to znaju i same; kako liježe na bok ne spuštajući nogu kraj noge, ne, ostavlja jednu na drugoj tvoreći tijelom obris gitare, kruške, vala... Otkopčava košulju jednom rukom, uvijek samo jednom rukom.

Sve ne hoteći.

Zatečen je, smeten, obuzet. Osjeća se povlaštenim, Odabranim: kao da se pred njim bezbrižno, ništa ne sluteći, razotkriva biće o kojem nitko ne zna ništa, nego se o njemu samo raspredaju bajke.

Dječak još uvijek nije odlučio što bi s vratom. Premišlja se – odmakne se, gleda je sa svih strana. Priđe i prstom je pritisne ispod brade, zatim se spušta – prati sitne kosti i opipava ih sve dok ne dođe do plitkog udubljenja gdje se ugnijezdio komadić sjene.

Iako daleko, iza stakla, učini mu se da bi mogao pružiti ruku, utisnuti prst i zaokružitit po plitkoj udolini; pokupiti onu sjenu kao rastopljenu čokoladu i ...

U tom trenu dječak je iznenada stisne za grkljan i ona napravi smiješan izraz, isplazi jezik kao da se davi. Raspusti kosu da joj padne preko očiju, smiju se i krevelje. On zavojem omata njen vrat preko kose.

Trgne se. Njena ga grimasa udari poput šamara. Njegova je čežnja ismijana.

Sjeti se A. Zašto je dopustila da se ovo dogodi? Da prvi put spoznaje Ženu jadnim voajerstvom?

Je li mogla dati bar toliko?

Njih dvoje u plesu koji uvijek iznova uče; spotiču se, zapinju, međusobno optužuju. Mogu li se ikada istinski prožeti?

Osjeti kako ga obuzima bijesna nemoć. On je samo igračka, i ne samo on. Boji se i kleči pred ženskim oružjem koje ona koristi lukavo, bez milosti.

Hipnotiziran je plesom, nagovještajem, prividom? Smiješno.

Zavaran je, izdan, daje sve za gotovo ništa. I što uopće očekuje? Ona ionako uskoro izlazi.

Autostoper? Puno puta? Onda sigurno znate kako je.

Glasovi se približavaju, on ne mari. Odsutno gleda u njih dvoje svladavajući nemir: ona sad pregledava njega. Uzima stetoskop i razgledava mu ruku, pritišće pločicu na dlan tek tako.

Glupo, proleti mu glavom. Ironično se osmjehne.

Ona opet uzima istu ruku, razgledava je i daje mu injekciju u dlan. Ovlaš mu pregledava tijelo, potom opet uzima ruku i okreće je prema prozoru, pomno razgledava. Omata je zavojem, ostavljajući jedno mjesto nezavijeno.

Ljubi ga u ruku, pa opet okreće i promatra ono mjesto bez zavoja – opet.

Sve mu odjednom postane strašno iritantno. Uostalom, dosta sam ovdje gubio vrijeme, pomisli. Sasvim sam dovoljno vidio.

Pođe i skoro se sudari s doktoricom V.

- Otkud ti, jesi me trebao? – upita ona ljubazno.

- Prolazio sam – spremno odvrati – pa sam pogledao maloga. Žurim, vidjet ćemo se.

Odmakne nekoliko koraka, ali ne izdrži. Okrene se:

- A njoj... Njoj reci... Pitaj je je li joj palo na pamet jutros posjetiti muža, je li bar proša kraj njegove sobe? Samo da poviri? Neka mu vrati bar pola od onoga što dobije, bar pola!

Ode ne čekajući odgovora.

Na ulazu mu u susret dotrči sestra – priopći da je E. pozlilo. Oboje požure uza stepenice.

* * *

Aleksandra Kardum: Spavaš li? (Disput, str. 85. – 92.)

 
Galović u zaboravljenom perivoju
U petak 24. listopada 2008. od 11 do 11.45 poznata književnica i urednica prof. Božica Jelušić predstavila je kritičko izdanje pjesama Frana Galovića Zaboravljeni perivoj, koje je i sama uredila. Knjiga je obogaćena bibliografskim popisom glavnih izdanja pjesama autora i popisom važnije literature o njemu, stoga bi čitateljima mogla biti od velike pomoći. Pred više od pedeset znatiželjnika prof. Jelušić održala je vrlo zanimljivo predavanje u kojem je iznijela pregršt dosad nepoznatih detalja koji se tiču života, ali i nes(p)retne pogibije Frana Galovića.
 

 Imamo pobjednike!

U prepunom prostoru MMC Kugla u kasnovečernjim subotnjim satima svečano je zatvorena petnaesta po redu "Galovićeva jesen". Kao i čitav dvodnevni program, u izvrsnom je raspoloženju protekla i dodijela nagrada, i to u više kategorija.

Read more...
 

 Pajdašija ščrbave žabe u sjeni hrastova

„Pajdašija ščrbave žabe u sjeni hrastova“ u koprivničkom je Domoljubu u petak 24. listopada 2008. održala svečau premijeru istoimene predstave lutkarskog kazališta sjena.

Read more...
 
Volonteri spremni za Jesen!

Da je Festival književnosti u novim medijima itekako atraktivan potvrđuje podatak da se prijavilo više od šezdeset volontera koji će tijekom Festivala brinuti da svaka stvar bude na svojem mjestu.

Read more...
 
<< Start < Prev 1 2 3 Next > End >>

Page 2 of 3

DIGITALNA AUDIO JESEN

Radionice
Tribine
Dodjela nagrada
Razgovori

DIGITALNA VIDEO JESEN

Radionice
Tribine
Dodjela nagrada
Gosti

O GALOVIĆU

Biografija
Digitalizirana proza
Digitalizirana poezija
Digitalizirana drama
Ostalo
Bibliografija

MODERNA I MODERNIZAM

Autori
Djela
Kontekst
Bibliografija