.

O GALOVIĆEVOJ JESENI

Naslovna
Povijest
Nagrade
Vijesti
Kontakt
Organizatori
Forum
Prijave
Sponzori

MALI GALOVIĆ

O Malom Galoviću
Radionice 2007
Radionice 2008
VOLONTERI
PRESS
LINKOVI

NAGRADNA IGRA

2008.
Natječaj - kratka priča

1. mjesto: Dario Rukavina, Bijele noći

Ne može se sa sigurnošću reći koje je večeri Damir Antolković sjeo za klimavi stol gostionice Bijele noći u predgrađu nevelikog Strezhevoya, ali to za ovu priču nije niti bitno. Beskrajne sibirske noći zgusnu protok vremena, učine da iz mračnih, zadimljenih kutova izranjaju prikaze i aveti, trepere neko vrijeme u nejakom svjetlom lampe, keze ti se u lice, a onda vraćaju pustoši bjeline uz obećanje da će se vratiti.

Nakon naručenih i pojedenih kobasica s krumpirom, njegovom je stolu prišao konobar noseći flašu votke i pozdrave od gospode iz kuta. Antolković je neko vrijeme gledao ravno pred sebe prije nego li je uzeo bocu i pridružio im se za njihovim stolom.

Niti razgovor koji se potom poveo nije poznat, osim da su nakon učtivog upoznavanja i razmjene zdravica, upitali za tetovaže ratnog veterana na Damirovim rukama, pokazali svoje i da su ostatak noći proveli zbratimljeni votkom. Samo su pokreti, geste i izrazi lica ukazivali na priče što su ih razmjenjivali putujući prstima od tetovaže do tetovaže kao mapom nekog nepoznatog, skrivenog svijeta. Tek bi svodnik za susjednim stolom mogao opaliti šamar mladoj, sušičavoj kurvi zato što je radoznalo iskrenula oko na sitni napis ponad tri tornja bogomolje istetovirane na grudima ispijenog Kavkazca i šapnuti joj da svaki odbija za po jednu zatvorsku kaznu, dok mačor sa štakorčinom u zubima upozorava da je riječ o vrlo opasnom čovjeku.

Negdje oko ponoći, na pitanje koje se u takvom društvu ne postavlja: Zašto si ti uopće ovdje?, Damir je mirnim glasom odgovorio: „Ovdje sam da radim i zaradim pare.“, na što je muškarac kozičava lica, natačući mu novu čašu, pomirljivo rekao: „Postoje razni načini da se zarade pare…“

Nisu pare te koje su dovele Damira Antolkovića u sibirsku pustoš za klinaša na naftnim bušotinama. Višegodišnjim ugovorom dobrovoljno se okovao čelično postrojenje da odagna sva ona sunca i pod njima plaćeničke vojske kojima je prodao svoje vojničko umijeće. Zalediti to prokleto sunce... Koje kad se jednom nastani u kostima, prži iznutra, izgara utrobu, odvaja meso od kostiju. Smrznuti slike. Izbijeliti ih u beskraju sibirskih noći.

A ti bi sada dao i zadnju paru iz džepova da saznaš što je u gluho doba noći u Damirovo uho rekao mršavi muškarac...

No da si se jednog siječanjskog jutra zatekao u novinskoj redakciji, zaintrigirale bi te dvije agencijske fotografije REUTERS-a i ITAR-TASS-a pristigle s dva bojišta na udaljenim stranama svijeta, sočna psovka reportera povratnika s trećeg, koji se kleo da ga je upravo čovjek s fotografija, neki naš tip, izvukao usred paljbe zaraćenih frakcija. I ne bi ti trebalo mnogo da u arhivi pronađeš fotografiju tog markantnog muškarca kako na čelu specijalnih postrojbi ulazi u rodni gradić.

Ako u sebi posjeduješ i zrnce istraživačkog duha, u pošti gradića pronašao bi preporučeno pismo za neku ženu. Ono bi neko vrijeme čekalo, a onda se, kao i svako do tada, nepreuzeto vraćalo pošiljaocu. Mogu se kladiti u plaću, da bi za jednim sletio u Tomsk pa se razrovanom cestom zaputio ka sjeverozapadu, kroz nepreglednu ravnicu, zaleđenu tajgu i močvare, do mračnog predgrađa Strezhevoya koje se s proljećem pretvara u blato. U derutnoj zgradi - garsonijera. Stanarina plaćena mjesecima unaprijed, kroz koje nitko nije počistio ocrvljenu hranu sa štednjaka.

Potkupiš domara i otvori ti sobu. Na podu, u gomili razbacanih stvari, mobitel na punjaču s mnoštvom neodgovorenih poziva i fotografija među kojima i snimak ruševnog vojnog kompleksa kod Severska; grada koji do nedavno nije niti smio postojati na karti. U jednom hangaru, nalaziš polupane spremnike od pleksiglasa. Nema nikog, sve je zapušteno, ali možeš zamisliti inje i ruku u bijeloj kuti kako otire orošeno staklo, pa zapisuje podatke u karton. Na tanku preko puta, na prozorčiću od obrisane rose - lice. Oči se otvore, trepnu, osmijeh zaigra na licu; nešto kao nijemi pozdrav.

Antolkovića napokon pronalaziš u otmjenom Moskovskom hotelu. U sobi je hladno. Grijanje je isključeno. Sjedi u naslonjaču, bosih je nogu, zagrnut tek bijelim, hotelskim mantilom i gleda u pozor zavijen u ledeno smilje i bosilje nalik na ono što je raslo u vrtu njegove bake. Iza prozora, krovovi Moskve okovani ledom. Nudi te da se poslužiš pićem iz mini bara.

U isto vrijeme, nekoliko tisuća kilometara dalje, čovjek robusne građe provjerava svoju opremu, podešava noćni vizir. Strpljivo, satima, napredovao je s drugovima kroz miniranu, uvelu vrištinu. Slijedi upad u rovovski kompleks, krčenje puta, bombama i prigušenom paljbom, kroz uzbibalo, sanjivo klasje rezervista koji još ne shvaćaju da toplina što ih preplavljuje nije od bedara njihovih žena, nego od prosutih utroba i mlazova krvi što lipću iz otvorenih rana. Napreduju kroz labirint rovova ka zapovjednom bunkeru. Nailazak na gardu. Za razliku od regruta, ovi su tvrd orah. Ne bježe, nego uzvraćaju. Njegovi drugovi padaju kao snoplje. Pucanj, odnekud s lijeve strane, smiče mu noćni vizir. Meci tuku o pancirku, paraju nezaštićene dijelove tijela. Odbačen je u blato. Ne osjeća bol, ta prepun je kemije. Ustaje. Hitac mu raznosi šaku i izbija oružje. Drugom rukom izvlači nož i baca se na siluetu. Udarac prolazi u prazno. Prema njegovu pazuhu nezaštićenog pancirom sijevne sječivo. Pokušava zaustaviti tu ruku, no ona je vješta, znade ubijati. Opet je u blatu. U odbljesku nedaleke eksplozije, pogledi se iznenada sreću - kao što su se već sreli kroz inje, staklo i rosu. Noževi za trenutak staju, taman onoliko koliko je potrebno se pojavi osmijeh na licima, pa kliznu u meso… polako, gotovo nježno.

Damir Antolković sjedi u svojoj hotelskoj sobi. Soba je bijela. Sklapa oči i ostaje tako neko vrijeme. Iznenada se zgrči. Iz ruku mu, na meki tepih, ispada čaša. Nešto ga probode u predjelu grudi i on umire, kao što je umirao stotinama puta do sada.


2. mjesto: Vlatka Bičić, Petar Pan

Ivan: Teško je biti Petar Pan!

Maja: Reci mi...

Kako da joj uništim snove? Kako da kažem da je Petar Pan nastao iz tragedija? Iz tragedija kojima se uporno pokušavamo skriti. Ne želim razbiti njeno mlado petnaestogodišnje srce na atome svakodnevnice. Moje riječi bi urezala u ravan šav na svom porculanskom zapešću. Rana bi nestala nakon nekog vremena no ja bi ostao upisan kao vandal u njenoj mirišljavoj crnoj glavici. Nisam mogao. Ne, kad mi se sviđala i kad sam joj se počeo sviđati. Moja je zadaća bila da ju zadivim. Moju malu emo-vku.

Ivan: Ne želiš da budem Petar Pan..

Maja: Zašto? Ti želiš odrasti?

Ivan: Ne.. nisam mislio na to.. Petar Pan je onaj tip dečkiju koji prezireš..koji su te i povrijedili.. zbog kojih trgaš svoju predivnu kožu...za njim uvijek trče vile.. sjećaš li se? A njemu godi igrati se boga...

Nije odgovarala i ja sam se pobojao da sam ispao zreliji nego sam to htio biti. Nisam mogao očitati nikakvu reakciju sa njenog lica. Sa lica tužne pande. Osjetio sam razočaranje koje mi se širilo od vrška prstiju. Polagano i sa učinkom. Poput ubrizganog heroina.

Maja: Zašto to kažeš? Odakle ti sada ta teorija?

Ivan: Bez veze... spominjali smo to na satu.. profa je govorila o Freudovoj psihoanalizi.. bilo mi je zanimljivo čuti i tu stranu priče...

Maja: Tebe zanima psihologija?

Ivan: Više mi se čini kako psihologiju zanimam ja..

Maja: To kažeš zbog svog starog?

Nisam htio pričati o mom ocu. O beskorisnoj nakupini masnih stanica čija glava je služila jedino kao spremnik za alkohol. Postajao sam druga osoba na sam njegov spomen. Mrzio sam taj ljudski ološ iz dna duše i način na koji se ophodio prema slomljenoj majci. Želio sam biti taj koji će ju spasiti. Zamišljao sam kako mu prilazim za težinom u rukama i spuštam olovom natrpane šake na njegovu moždanu šupljinu. Naježio bih se od zvuka hrskajuće lubanje koja nestaje pod plimnim valom smrtonosne bujice krvi. Jedan udarac, dva udarca, tri udarca, četri udarca, pet udarca, šest... i tako dalje. Sve dok se ne bi uvjerio da će nakon što prestanem razbistrivati njegovu glavu, ostati nepomično ležati ispred televizora. Nema ničeg ljepšeg od majke koja ljubi svoga sina heroja.

Zato sam želio biti bolji prema ženama. Prema muškarcima. Prema svima. Želio sam biti njegova suprotnost.

Ivan: Ne želim trošiti naše vrijeme na njega... pričaj mi o sebi..

Maja: Manje – više znaš sve o meni..već sam ti sigurno i dosadila..

Nije mi mogla nikako dosaditi. Živjela je otužnim životom četrdesetogodišnjakinje nakon što je preuzela majčinu ulogu i stavila sebe na neprestano raspolaganje svom ocu i mlađoj sestri. Trebao joj je zaštitnik. Netko tko će joj pričati bajke o životu sa sretnim završetkom. Htio sam se iskupiti.

Maja: Misliš li da će me itko ikad poželjeti? Ovakvu...

Nadao sam se da se to neće dogoditi. Nadao sam se da ću je uspjeti zadržati za sebe. Izvornu i slatku. Njene vlastite misli su je obeshrabrivale, misleći kako nesavršenstvo nikom nije privlačno. Ja sam ju htio voljeti no ne bez njenog pristanka. Imao sam vremena. Mogao sam čekati. Zaslužila je savršenstvo. Bila je poput ideje. Gotovo nestvarna. Htio sam biti otvoren prema njoj i utješiti je nudeći sebe bez bojazni da će je ljubav uplašiti. Kao što je plašila mene.

Maja: ...da li bi ti htio mene?

Ivan: Htio bih da ti želiš mene.

Maja: Pa tko te ne bih poželio? Predobar si da bi bio stvaran...

Gotovo instantno sam zamislio naše usne kako se dodiruju opravdavajući čistoću kojom je zračila. Nisam ju htio preplašiti i ići dalje. Još uvijek je bila djevojčica. Rukom bi prolazio po njenoj mekanoj crnoj kosi da skupim brige kojima je naborala, šiškama skriveno čelo. Iako skrivena iza crne boje nepotrebne odjeće, mogao sam osjetiti srce koje joj tuče ispod hormonima dotjeranog tijela. Mogao bih neoprezno ostaviti svoje godine na njenim prsima kada bi mi dopustila da prislonim svoje uho na njih. Osluškivao bih neprestano da li je sretna.

Ivan: To kažeš samo tako...

Maja: Ne.. stvarno to mislim..

Godio mi je njen kompliment. Podizao je moju upitnu vrijednost.

Maja: Čuj... moram ići.. dogovorila sam se sa Sandrom da ćemo ići van..

Ivan: Čujemo se sutra?

Maja: Svakako... ciao..

Ivan: Bok!

Isključio sam laptop netom prije nego je ušetala moja žena. Britki glas prijekora vratio me u sadašnjost iz koje nema izlaza.

Petre, ako si završio sa poslom, molim te iznesi smeće vani. Sutra prolaze smetlari našom ulicom. I molim te, reci Sandri da se ne vraća kasno kući. Sutra joj je škola. Mene ne sluša. Molim te. – rekla je ljubazno i poljubila me u čelo.


3. mjesto: Boris Postnikov, Desna ruka gospodina Kopuna

Alarm se oglasio u 6:00. Umjesto da ga isključi pritiskom na gumb, kao što je činila svakog jutra, desna ruka gospodina Kopuna dohvati radio-budilnik i zavitla ga o zid. Gospodina Kopuna ovo je zbunilo. Pridigao se u krevetu i, još uvijek bunovan od intenzivnih snova, promatrao plastični krš iz kojeg je sada dopiralo isprekidano, zbrčkano krčanje. Oprezno pogleda svoju desnu ruku. Izgledala je kao i bilo kojeg drugog dana. Bilo je tu rame, bio je lakat, bila je šaka i pet prstiju. Skupio ih je i raširio nekoliko puta, kao da gnječi nevidljivu kuglicu gume. Vani, sjene masivnih oblaka kovitlale su asfaltom.

Problemi se nastaviše u kupaonici. Tamo je ruka snažno pritisnula žilet brijaćeg aparata o lice i briznula je krv. Gospodin Kopun zaustavi mlaz smotuljkom toaletnog papira, pa dovrši brijanje lijevom. Kako nije bio dovoljno vješt, posjekao se još dva puta; ne onako duboko, ali ipak nezgodno. Za svaki slučaj, odluči i ostale je ranojutarnje radnje obaviti ljevicom. Uključi štednjak, ulije vodu u lončić, napuni tanjur kukuruznim pahuljicama, pospe ih sušenim brusnicama, prelije mlijekom, isključi štednjak, zamuti kavu. Ljevicom se i obukao. Sve ovo oduzimalo mu je više vremena no obično, pa se zabrinuo, shvativši da će zakasniti na sastanak. A tamo će biti direktorica, njezin zamjenik i sva trojica šefova odjela. Vezujući kravatu, smišljao je kako skratiti put do firme. Valjda mu je zato popustila pažnja, pa čvor pritegnu objema rukama. Desna je iskoristila priliku: čvrsto uhvativši krajeve kravate naglo ih povuče, a glava gospodina Kopuna tupo lupi o zid pokraj zrcala. Odmah iskoči velika kvrga. On sada uze telefon i naruči pregled kod doktora. Ali kada ga je sestra pitala za razlog, nije bio siguran što da kaže. Pa prijavi grlobolju i suhi kašalj. „Sigurno nije strašno, zvučite mi sasvim dobro“, reče ona ljubazno. „To je zato što sam upravo popio čaj“, slaga gospodin Kopun.

Na stubištu je susreo gospođu Elizu, umirovljenu profesoricu matematike kojoj je znao pomoći da ponese vrećice iz trgovine gore, na peti kat. „Bok, sused“, pozdravi ga ona smiješeći se. „Dobro jutro“, odgovori učtivo gospodin Kopun i ščepa je za dupe. Gospođa Eliza vrisnu, a on strči niza stube dovikujući da mu je žao. Uđe u automobil, doda gas, na raskrižju skrene lijevo iz trake za obavezan desni smjer, gotovo obori neko dijete, pa produži praćen škripom kočnica i razularenim sirenama. Zazvoni mu mobitel; zvali su s posla, vjerojatno da provjere zašto još uvijek nije došao. On ga baci pod točkove motora s kojim se upravo mimoilazio, a ovaj umalo izgubi ravnotežu i izleti s ceste. Pokuša parkirati na prvom slobodnom mjestu, ali ruka je uporno okretala upravljač na krivu stranu. Stoga mu nije preostalo ništa drugo nego da snažno zagrize vlastito rame. Suze mu potekoše od boli, ali stisak je popustio i on nekako uspije lijevom usmjeriti vozilo u obližnje dvorište. Dalje pođe pješice. Žurio je i mahao nepoznatim prolaznicima. Onda poče padati gusta, teška kiša i potpuno smoči gospodina Kopuna.

Do firme je stigao sat i pol nakon početka radnog vremena. Na ulazu kimnu glavom podvorniku, pokaza srednji prst, ispriča se, zveknu mu šamar i pobježe u lift. Odvezao se na treći, pa na peti, pa na prvi, pa opet na peti kat. Tamo, naposlijetku, pritisnu gumb za drugi, na kojem je radio. Pogleda se u zrcalu dizala: s kose i odjeće cijedila se voda, lice isječeno, kvrga narasla do gigantskih razmjera i poprimila modrosivu boju, a na rukavu se još vidjeli tragovi zuba – tako je divljački bio zagrizao. Gospodin Kopun pokuša nabrzinu popraviti svoj izgled pa, čim se vrata lifta otvoriše, jurnu prema dvorani za sastanke. „Šta se tebi dogodilo?“, dobaci mu zabrinuto referent Kasapović, koji je s kolegama čavrljao pokraj aparata s vodom, a on mu u prolazu istrgnu čašu iz ruke i sve ih zalije.

Namjeravao je pokucati na vrata, ali ih je otvorio s treskom. Namjeravao je pozdraviti kolege i ispričati se zbog kašnjenja, ali je dograbio praznu stolicu i hitnuo je ravno na direktoricu. Namjeravao je objasniti, ali umjesto toga strgnu protupožarni aparat sa zida i zali sve prisutne dugotrajnim, obilnim, gustim mlazom pjene. Oni pobjegoše, uz vrisku i spoticanje; on potrča za njima, vičući da je sve to samo nesporazum. Ali mu zalupiše vrata i zaključaše ih.

Dovikivao je da griješe, molio da ga puste, zvao ih natrag. Nitko mu ne odgovori. S druge strane čuo se tek uzbuđen, pritajen žamor. Gospodin Kopun razabirao je dijelove rečenica:

„...gađao direktno u glavu...“

„...bože dragi...“

„...luđak, nevjerojatno, luđak...“

To ga je rastužilo.

Dvadesetak minuta kasnije, vrata se otvoriše. U prostoriju oprezno uđu dvojica policajaca. Jedan je u šaci držao lisice.

„Gospodine, bez naglih pokreta“, reče prijetećim tonom i stade se približavati. Ali tek što mu je prišao, gospodin Kopun ga odalami posred lica i on se sruši bez svijesti.

Sada je vidio glave svojih kolega kako ustrašeno proviruju iz hodnika.

Vidio je drugog policajca kako trči prema njemu, izvlačeći gumenu palicu.

Vidio je nepomično uniformirano tijelo pred svojim nogama.

Vidio je pištolj, za opasačem, nadohvat ruke.

Gospodin Kopun još uvijek se nadao da se sve može nekako razjasniti.

 

DIGITALNA AUDIO JESEN

Radionice
Tribine
Dodjela nagrada
Razgovori

DIGITALNA VIDEO JESEN

Radionice
Tribine
Dodjela nagrada
Gosti

O GALOVIĆU

Biografija
Digitalizirana proza
Digitalizirana poezija
Digitalizirana drama
Ostalo
Bibliografija

MODERNA I MODERNIZAM

Autori
Djela
Kontekst
Bibliografija