.

O GALOVIĆEVOJ JESENI

Naslovna
Povijest
Nagrade
Vijesti
Kontakt
Organizatori
Forum
Prijave
Sponzori

MALI GALOVIĆ

O Malom Galoviću
Radionice 2007
Radionice 2008
VOLONTERI
PRESS
LINKOVI

NAGRADNA IGRA

2008.
Naslovna stranica Kratka priča - Kratke priče 2009. Kratka priča - Ugovor o vječnom prijateljstvu
Kratka priča - Ugovor o vječnom prijateljstvu

ŠIFRA: Cipica drobna

Ugovor o vječnom prijateljstvu

Bilo je prošlo pola sata, a ja sam još čekala. Žena u crnini koja je ušla prije mene glasno  je plakala, povremeno  liptala. Hodnik odvjetničkog ureda mirisao je na plijesan. Rješavala sam kviz o prijateljstvu u ženskom listu.
Da li vodite duge, telefonske razgovore s najboljom prijateljicom?-
Da li najboljoj prijateljici posuđujete skupu odjeću?-
S najboljom prijateljicom najčešće razgovarate o: a) partneru, b) kuhanju, c) kolegama s posla…
Svi moji odgovori bili su NE. Definicija mog karaktera i odnosa prema prijateljima je glasila: „ Vi ste nepopravljivi egoista, niste sposobni za davanje, niste sposobni za pravo prijateljstvo. Hitno poradite na sebi.“ Žena u crnini je izašla crvenih, natečenih očiju, držeći maramicu na nosu. Osjetio se miris parfema, vanilija. Ulazeći zapazih u jednostavnom okviru crtež tušem, neki stari grad ili tako nešto. U uredu je upadao u oči veliki, crni stol s grbom, dvije knjige omotane oko grane i orao nad njima. Sve police bile su popunjene knjigama. Knjiga kao u antikvarijatu. Umjesto naslonjača samo obični, drveni, crni stolci. Osjetih prašinu u nosu i kihnuh nekoliko puta. – Sigurno i vi ne podnosite taj parfem, prevladava vanilija, ali zapravo što vas muči?- pitao je odvjetnik, stariji, mršav čovjek.

-Ja i ne znam da li sam trebala doći k vama. Gledala sam u odvjetničkim tarifama, zapravo i nema cijene za moj slučaj. Rekli su mi da imate ogromno znanje i iskustvo, pa mi možda možete dati savjet vezano za ovaj moj ugovor. Istina, slova su nevidljiva, pisano je na pergamenu, mislim da je zmijska koža u pitanju, a i pečat je zapravo samo otisak krvavog prsta  i to potpuno izblijedjeli otisak. Teško mi je putovati svaki mjesec u taj sanatorij. Osim toga koji je smisao u pisanju komedije samo za jednu osobu, a tek u kreveljenju i imitiranju glasova, jer ja sam i glumac i kostimograf.-
Prema hrvatskim propisima odvjetnik je trebao biti u mirovini. Usprkos srpanjskoj vrućini nosio je bijelu košulju dugih rukava i  zlatno-crne manžete. Vidjeh, imao je duge, koščate prste.  –Kakva bijedna isprika draga, moja. Kažete, nevidljiva tinta, izblijedjeli pečat. Zar niste čuli? Pacta sunt servanda. S vašim ugovorom nemaju veze srpanjske vrućine. Pergament mu samo daje svečanu tišinu. Ugovoreno se ima ispuniti, tako mora biti. Imam stari majur u Zagorju, u blizini zelenu rijeku, lastavice u štaglju. U vrtu kuće, na zaklonjenom mjestu raste biljka trske, ciperus papyrus. Prema predaji posadili su je davni vlasnici pavlini donijevši je s grumenom neke daleke zemlje. Preživjela je bez vlage zahvaljujući jakom korijenju. Ova vaša priča započela je s tom biljkom, još tada, u srcu biljke kad se sok i škrob međusobnim sljepljivanjem sljubiše u jedno. Sjetit ću vas se kad vjetar zaziblje vlati trske, idite sada, vozite lošom cestom do sanatorija, putem pišite igrokaz, kad ga budete izvodili pokušajte nasmijati vašu prijateljicu, kao što ste obećali, napisali  i potpisali u ono davno vrijeme kad još niste previše mislili.-
-Molim vas , a što ako ona u međuvremenu  umre? Smrću sve prestaje, zar ne, tada za mene više nema obveza?-
-A ne, draga, postoje obveze koje ne prestaju. Ta vi ste si  same napisale da ćete  i poslije smrti biti prijateljice, vi, da ćete jednom mjesečno napisati komediju koju ćete sama izvoditi dok ne nasmijete prijateljicu. I na kraju, obveza je one koja ostane živjeti, da vodi brigu o onoj koje nema, kao da je tu. Početak i kraj prijateljstva su nepojmljivi jer prijateljstvo poput ljubavi nosi u sebi i veliku bol, a istovremeno i obećanje onoga što bi moglo biti. Vi ste prijateljstvo obećale ne uvažavajući smrt. Vaše će prijateljstvo i iz smrti crpiti snagu, ono će biti čuvano tišinom i tek ćete tada međusobno slobodno razgovarati, neograničene srpanjskom vrućinom, rupama na cesti.
Vozeći se prema sanatoriju pisala sam komediju, ali sve se potrošilo. Prvi put dolazim u posjetu bez pripremljenog scenarija i uvježbane predstave. Nisam baš imala povjerenja u mogućnost improvizacije. Glavom mi je odzvanjala koračnica pac-ta sunt ser-van-da, kao bubnjevi prijetećeg ratničkog plemena. U polutami bolničkog hodnika povlačili su me za rukav bolesnici iz susjednih soba. Dežurni liječnik me je pozvao u prijemnu ordinaciju. Sjedeći na krevetu za previjanje, na bijeloj plahti, rekao mi je bez imalo uvijanja da je eto Ona  skočila s balkona u smrt, jučer, kasno popodne. Još je dodao: -Dobro da ste došli. Sada možete  u miru  organizirati sprovod. Poznato nam je  da je imala samo vas i stoga vama ostaje sva njena imovina.-
Taj je razgovor tekao sasvim promašeno. Nije u njemu bilo osjećaja prema njoj. Istina, mogla sam u svakom trenutku  otići. Već sam čula svoje korake kako odjekuju u predvorju. Liječnik je nekoliko puta zašutio, očekujući možda moje pitanje ili  suze, ali. Nije mogao znati da sam se ja  njoj bila obvezala samo na smijeh.
-A što bih ja to mogla naslijediti, ta ona nije imala baš ništa.- nasmijala sam se. -Znala sam je oduvijek, ponekad je spavala u mojoj kući i jela za mojim stolom. Majka joj se objesila u ormaru kad je imala petnaest godina, o ocu pojma nije imala. Sjećam se početka njene bolesti, tada smo napisale ugovor o vječnom prijateljstvu.-
-Mene čudi da vi ne znate da je vaša prijateljica imala kuću u Zagorju, zapravo pravi majur, evo i fotografija. Posljednja njena želja je bila da je pokopamo tu na mjesnom groblju, a vaša jedina obveza je da jednom mjesečno zalijete tratinčice. Ostavila je pismo, nešto još piše, komedija del arte, nastavak x, ali rekla je glavna sestra da ste je vi povremeno uspjeli nasmijati pa valjda znadete o čemu se radi.-
Putem, promukli su očajni glasovi pjevali nunalice krpenim lutkama probušenih očiju, miješali se s ljutim, nerazumljivim psovkama, posustajali u grcanju i naposljetku zaostajali iza spaljenih bregova, negdje u pukotini noseći i Njen prigušeni alt.
Bila sam sigurna da su to baš ta vrata, ali mjedene pločice „Odvjetnički ured M“, više nije bilo.
-Kaj iščete gospa, nema tu nikoga, same ja brišem štejnge i dirinčim po te vročini.-
-Oprostite, gospodin odvjetnik je vjerojatno otišao na more ili u Zagorje?-
-Kakev odvetnik, tu več lietima nišči  ne živi, morebiti je na morju, vele da so i na mesecu nekšna morja.-
-Ali, ja sam još neki dan s njime tu razgovarala i jedna žena u crnini je bila ispred mene, trebam ga u vezi nasljedstva.-
-Joj, sednite si na štejngu, vi ste betežna, bliedi ste kak zid. Kaj se gospona tiče, on vam je znal vse papere pretomačiti polak žmefki školi kaj se zoškolal i čudaj ga ljudi iščeju. Kaj se more, gda je denes vse vu paperju. On vam je negde pokopan vu Zagorju, na staromu gruntu, njegvi su vam bili plemeniti od negdar. No, vendar mislim da je več sprhel. Povedaju da je imel čer vu norhauzu, al je il nie, šte zna.-
    Od danas sam tu, u njenoj sobi sanatorija na kraju grada. Sve je isto kao što je bilo,  imam istu spavačicu s leptirima. Balkon je nalik mostu u modrini, kad bolje osluhnem čujem kako negdje šumi rijeka. Možda na tom putu  između skoka i pada. Da li je to dalek put?





 

DIGITALNA AUDIO JESEN

Radionice
Tribine
Dodjela nagrada
Razgovori

DIGITALNA VIDEO JESEN

Radionice
Tribine
Dodjela nagrada
Gosti

O GALOVIĆU

Biografija
Digitalizirana proza
Digitalizirana poezija
Digitalizirana drama
Ostalo
Bibliografija

MODERNA I MODERNIZAM

Autori
Djela
Kontekst
Bibliografija