.

O GALOVIĆEVOJ JESENI

Naslovna
Povijest
Nagrade
Vijesti
Kontakt
Organizatori
Forum
Prijave
Sponzori

MALI GALOVIĆ

O Malom Galoviću
Radionice 2007
Radionice 2008
VOLONTERI
PRESS
LINKOVI

NAGRADNA IGRA

2008.
Naslovna stranica Kratka priča - Kratke priče 2009. Kratka priča - Kratka priča
Kratka priča - Kratka priča

ŠIFRA: MORČIĆ

KRATKA PRIČA

Kada sam se toga dana ponovno rodila, na nebu nije bilo oblaka – samo veliko,

vedro plavetnilo. Prvo što sam primijetila bilo je miris, čudan, intenzivan miris koji sam do tada puno puta iskusila, ali nikad u takvom intenzivnom obliku. Miris pasjeg legla. Smogavši snage da odlijepim oči, ugledala sam ogromne oči moje majke koje su me milo gledale. Lizala me svojim hrapavim jezikom skidajući s mene poslijednje ostatke poroda.

Rodila sam se kao pas.

Osjetih poriv da zacvilim, nisam mu se mogla oduprijeti, te se zrakom razliježe moj cvilež. Neka viša sila povede me do majčinog mlijeka i ja prionuh vrijedno na sisanje. Naguravanje oko mene potjera me da ubrzam i još se čvršće priljubim uz taj slatki izvor mlijeka. Moja braća, kako sam poslije ustanovila, njih trojica, bili su svi jednaki. Maleni, smeđi, nekako smežurani- valjda sam tako i ja izgledala.

U slijedećim danima, kada su mi noge malo ojačale i vid se pomalo izbistrio, zaključila sam da se moj mali svijet sastoji od dvorišta kuće u kojem je bilo majčino leglo spremljeno u šupu, utopljeno starim krpama. Iz šupe se izlazilo na dvorište koje je gledalo na ulicu, odvojeno ogradom kroz koju se moglo vidjeti van.

Majka nije bila oduševljena mojim zanimanjem za ulicu. Često me režanjem upozoravala da se maknem od ograde, nezadovoljna pažnjom koju sam izazivala kod ljudi koji su tuda prolazili. Većina tih ljudi se prema meni ponašala prijazno- saginajli bi se gurajući ruke kroz ogradu, milujući me i tepajući mi. Neki su mi samo usput dobacili pohvale na račun mog simpatičnog izgleda. No ono što je mene najviše očaravalo, bili su automobili – bučni, brzi, šareni, sa kotačima koji su se tako neodoljivo vrtjeli. Mogla sam ih netremice posmatrati dan i noć, ne odupirući se porivu da zalajem svaki put kada bi prolazili. Mislim da to nije baš bilo po volji vlasnicima kuće, te su me više puta jednostavno odnjeli u šupu i zatvorili unutra. Shvatila sam da ću se morati oduprijeti tom neodoljivom porivu da lajem na automobile.

Kada sam uspjela šutke odgledati automobil kako prolazi ispred ograde, znala sam da ću uspjeti. Nitko me više nije odnosio i zatvarao. Majka je isto tako prestala prigovarati i ja sam si napravila udobnu udubinu u zemlji iz koje sam mogla posmatrati.

Moja braća nisu pokazivala nikakvo zanimanje za ulicu. Po cijele dane bi se igrali, prevrčući se jedan preko drugoga, natežući stare krpe međusobno. Kada smo svi malo ojačali, počeli su dolaziti ljudi i odnositi moju braću svojim kućama. Nisam bila tužna zbog toga i čudilo me odsustvo osjećaja. Brinula sam se jedino što će biti samnom. Nije uopće dolazilo u obzir da ostanem bez svog pogleda na ulicu, ako bi me netko odnio negdje drugdje.

To se , srećom nije dogodilo. Nitko me nije uzeo i ja sam nastavila osmatrati svoju ulicu. Povremeno bih odlazila u šetnje s majkom i gazdaricom. Bilo je teško priviknuti se na ogrlicu i povodac, no moja gazdarica je bila vrlo strpljiva osoba i uporno mi je objašnjavala kako se trebam ponašati. Pokušala sam joj reći da mi taj povodac smeta i da ću i bez njega hodati pristojno, ali nisam uspjela izreći ništa što bi ona shvatila.

Proizvodila sam, kao i svaki pas, samo cviljenje i lavež.

Jednog dana, iza ugla, pored žute zgrade na početku ulice, pojave se četiri dječaka. Vraćali su se iz škole, imali su torbe na leđima. Jedan je imao nekakvu igračku u rukama i ponosno ju je pokazivao ostalima. Neko vrijeme su svi uzbuđeno mahali rukama, a onda jedan pokuša oduzeti dječaku igračku. On to nije dozvolio, te su se počeli naguravati, a onda i tući.

Ustala sam sa svog zemljanog ležaja i ljuto zalajala. Nisu me uopće primjećivali, već su dvojica uhvatila onog vlasnika igračke za ruke odpozadi, a treći ga je tukao. Najzad, dječak ispusti igračku i padne na tlo. Oni dječaci uzmu igračku i potrče ulicom, ostavljajući uplakanog prijatelja na tlu. Ja sam i dalje lajala na njih i jedan od dječaka baci kamen na mene dok su trčali pored moje ograde.

Kamen muklo udari u ogradu i ja iznenađeno ušutim.

Dječak na tlu je isto tako prestao plakati i nas dvoje se tužno pogledasmo.

Polako je ustao i došao je do mene. Sjeo je, oslonio se na ogradu leđima i ja ga liznuh po uhu. Teško je uzdisao.

- Znaš, to su mi bili najbolji prijatelji- reče on.

Ja zacviljeh s razumijevanjem.

- Nije mi žao za igračku, ionako bih se igrao s njima – doda on- žao mi je što su bili tako zli prema meni.

Ponovo se složih cviljenjem s njim. Htjela sam mu reći da sam i ja tako znala doživjeti teške trenutke u komunikaciji s bližnjima dok sam bila čovjek, ali ne bi me razumio.

Ustao je, pogladio me po glavi i krenuo dalje.


Kasnije te večeri, gledala sam kako jedan čovjek razbija staklo na parkiranom automobilu. Nigdje nije bilo nikoga, nitko ga nije vidio.

Jednostavno je prolazio ulicom, sagnuo se po kamen i jakim udarcem udario kamenom u staklo.

Zavikala sam na njega da prestane, da to nije lijepo, da ću zvati gazdaricu. On se okrenuo prema meni, pokazao mi zube i trkom se udaljio.

No, čuo me vlasnik automobila ( ili je čuo kako se razbija staklo ) pa je dotrčao iz kuće. Ljutito je vikao skupljajući ostatke stakla s ceste. Njegovu viku čuli su ostali susejdi, pa su dotrčali vidjeti što se zbiva.

- Da li je tko vidio tko mi je to učinio?- pitao je on.

Ljudi su vrtjeli glavama i slijegali ramenima.

Ja sam vikala da sam ja vidjela, da je to neki nepoznati čovjek, no nitko me nije slušao.

Ubrzo je došla policija, slikali su fotoaparatom i zapisivali u bilježnicu. Pitali su čovjeka da li zna tko mu je to učinio. On je zanijekao.

Nakon nekog vremena, sve se opet smirilo. Policija je otišla, ljudi su se vratili svojim domovima. Vlasnik auta ostao je sam uz svoj razbijeni prozor. Tada je prišao k meni.

- Ti si vidjela tko je to bio?- upitao me.

Odgovorih mu mahanjem repa.

- Jučer sam na poslu bio primoran otpustiti jednog radnika. Kasnio je na posao i dolazio je pijan. Zacijelo je to bio on. Ali ti to ionako ne razumiješ. Hvala što si mi javila, čuo sam da laješ, pa sam izašao vidjeti što je. Da nisam, možda bi mi razbio cijeli auto.

Prije nego što je otišao, pomilovao me po glavi.

Tu noć sam sanjala da nema ograde i da sam trčala po ulici, loveći one zločeste dječake i čovjeka koji razbija staklo.


S prvim zrakama svjetla, približih se ogradi gledajući je sasvim novim očima. Ona mi smeta. Ona stoji između mene i ulice. Što bih sve mogla vidjeti da se mogu slobodno kretati ulicom?

Mogla bih, recimo, otjerati one zločeste dječake. Ili otići do susjedne ulice. Ili do ulice iza nje.

Osovih se na stražnje noge, istražujući mogu li je preskočiti. Bila je previsoka. Već kad sam htjela odustati, primijetih kvaku. Oprezno šapom udarim po kvaki. Ništa. Pokušam opet. Vrata se lagano zatresu i shvatim da se otvaraju prema meni. Brzo bacim oko prema kući i šupi, nitko me nije gledao.

Uguravši njušku u maleni otvor između vrata i vratnica i vrata se otvore.

Bila sam slobodna!

Ne okrećući se istrčim na ulicu. Gdje su sad automobili da pojurim za njima?

Ubrzam korak i za tren se nađem na rubu ulice. U tom trenu iza ugla naiđe onaj tužni dječak od jučer i ja veselo mahnem repom. Iza njega sam primijetila zločeste dječake i orezno zastala. Zacijelo su se pomirili. Opazili su me i tužni dječak vikne:

- Gle, pas! Hajdemo ga zavezati i igrati se da nam je konj!

Skamenila sam se od straha. Zar je moguće da je to taj dječak?

Uplašeno se okrenuh i potrčah nazad u ulicu, osluškujući topot njihovih nogu dok su trčali zamnom.

- Blizu su, moram brže trčati- pomislim i okrenem se da vidim gdje su. Bili su preblizu. Kad sam ponovo pogledala di trčim, ispred mene se stvorio automobil.

- Zašto?- pomislih u trenutku kada me silovito udario.

Mrak me prekrio.

Čovjek je izašao iz automobila i kleknuo.

Bol me razdirala i teškom mukom otvorih oči. Čovjek kojemu je jučer razbijeno staklo klečao je pored mene.

Topot dječjih nogu udaljavao se niz ulicu.

Mrak.

Što ću biti od danas?

 

DIGITALNA AUDIO JESEN

Radionice
Tribine
Dodjela nagrada
Razgovori

DIGITALNA VIDEO JESEN

Radionice
Tribine
Dodjela nagrada
Gosti

O GALOVIĆU

Biografija
Digitalizirana proza
Digitalizirana poezija
Digitalizirana drama
Ostalo
Bibliografija

MODERNA I MODERNIZAM

Autori
Djela
Kontekst
Bibliografija