.

O GALOVIĆEVOJ JESENI

Naslovna
Povijest
Nagrade
Vijesti
Kontakt
Organizatori
Forum
Prijave
Sponzori

MALI GALOVIĆ

O Malom Galoviću
Radionice 2007
Radionice 2008
VOLONTERI
PRESS
LINKOVI

NAGRADNA IGRA

2008.
Naslovna stranica Kratka priča - Kratke priče 2009. Kratka priča - Priča za lokalni natječaj
Kratka priča - Priča za lokalni natječaj

 

ŠIFRA: KMICA 2009

PRIČA ZA LOKALNI NATJEČAJ

Sjedila je pred titravim svemirom zaslona računala. U ušima joj je, zvonio prošlotjedni razgovor sa susreta četvrtkom u kafiću „Kmica“:

Vidi ovo! Ovo je, fakat nešto za tebe! Pogledaj!“ – zavrištala je Iva, lupkajući crvenim, opasno dugim noktom, pokazujući uokvireni tekst na zadnjoj stranici najtiražnijeg lokalnog tjednika.

S lica joj je skliznuo pristojni smiješak, kad je dovoljno udaljivši pogled od novina, uspjela pročitati tekst – LOKALNI NATJEČAJ ZA KRATKU PRIČU.

„Zašto bih ja to trebala vidjeti? Što ja imam s tim?“ – malo pregrubo je upitala.

„Zašto??? Zato što je to kao naručeno za tebe! To je prst Božji! Poluga za let! Pokretne stepenice za bijeg iz žabokrečine tvog života ... Nazovi kako hoćeš, to je prilika za nešto novo u tvom životu. Baš za tebe!“ – istim je tonom odvratila Iva.

„Čekaj malo, ti misliš da je moj život žabokrečina?“ – nadala se da uvjerljivo glumi uvrijeđenost.

„No, no, ne moraš se odmah ljutiti. Toliko si se puta tužila na dosadu i priželjkivala promjenu ... svježi vjetar u jedra, nisu li to tvoje riječi? Evo ti prilika!“ – spremno je odgovorila Iva.

„Dobro, dobro. Kakve veze s tim ima lokalni natječaj??“ – nije joj bilo jasno.„Pokrenut ćeš se, napisati priču i poslati na natječaj!“ – uključila se šutljiva Ana – „To je ono što ti Iva pokušava reći.“

„Ma, dajte cure, ja nisam pisac! Osim ako ne smatrate književno vrijednim moje sastavke iz srednje škole ili sadašnje SMS-ove?“

Prije nego li je Iva uspjela otvoriti usta, ubacila se Kika u razgovor: „Možda nisi do sad ništa napisala, ali znaš pričati, prekrasno pričati i samo bi trebala …“

„Prekrasno pričati? O, zar i Ti sine Brute?“ – s očajem je pogledala u Kiku.

„Pa, recimo o tome kako moje obično vjenčanje, kad ga ti opisuješ izgleda u najmanju ruku, kao kraljevsko!“ – tvrdila je Kika.

„Ili kad opisuješ Ivinog bivšeg, Iva uvijek na trenutak požali što ga je najurila, jer zvuči tako idealno, zgodno, poželjno…“ – kroz smijeh je govorila Ana.

Sad se čitavo društvo za malim stolom u kutu vrtne terase od srca cerekalo.


Proglasivši razgovor o natječaju za priču nevažnim, samu je sebe uvjerila da je izbačen iz memorije i nepovratno izbrisan. Ali, da ne bi! Idućeg se dana u obliku bezazlene asocijacije vratio u glavnu memoriju i koliko god ga tjerala odmahivanjem glave, treptanjem očiju, razmišljanjem o nečem drugom, bio je tu, pretvarajući se u zvrndavog dosadnog kukca, u crva koji tiho, ali uporno potkopava.


Opet je, ne želeći, nastavljala razgovor: „Moj život da je žabokrečina!? Iva, ovaj put stvarno pretjeruješ! Ili možda ipak ...? Istina, već se dugo ništa nije dogodilo, raspored svakog dana godinama je isti, ali ne mora to odmah biti žabokrečina. I ne treba neki lokalni natječaj da mi promijeni život na bolje! Dosta o tome!“ – ukorila je samu sebe.

„Da ipak pokušam? Kad već kažu da izvrsno pričam, da napišem nešto, onako za sebe, kad uhvatim malo vremena?“ – utišavala je crvića ali se taj nije dao. Štoviše, pobijedio je, jer evo je sjedi pred računalom čvrsto nakanivši nešto napisati.

„Što danas privlači čitatelje?“ – pitala se gledajući prazan dokument na monitoru.

- Piši o onom što tebe privlači!- šaptao je crvić.

„Možda bi glavni lik trebala biti atraktivna, vitka, sto osamdeset i sedam centimetara visoka, na vratolomno tankim potpeticama, plameno crvene kose i zamamna pogleda, preplanula dvadesetpetogodišnjakinja za kojom se okreću i žene i muškarci gotovo svih životnih dobi?“

Umirivši jednog samo je probudila drugog crva u glavi.

Može li ona, godinama daleko od dvadesetpetogodišnjakinje i kilogramima od vitkosti, sa svojih jedva sto pedeset šest centimetara, kratkim zdepastim nogama i stopalima rođenim za ravne i bezopasne cipele, gotovo nevidljiva i ženama i muškarcima svih životnih dobi, uopće vjerno opisati takav lik?

Opet je čuvar zaslona rojevima zvijezda sakrio vapeću prazninu wordovog dokumenta.

„A da opišem uspješnu poslovnu ženu britkog uma i besprijekornog izgleda, poznavateljicu nekoliko svjetskih jezika, vještu u ženskim i muškim sportovima, sposobnu da u dvadeset i četiri sata pomiri dužnosti žene, majke, menadžera, prijatelja i uz sve to bude sretna i dobro raspoložena tristo šezdeset i pet dana u godini?“

Može li se, opisujući takav lik, osjećati kao riba u vodi, ona čiji je posao bezličan, poznavanje jezika jadno, snalaženje u sportovima ravno nuli, a raspoloženje duha uglavnom mračno? Treba li se uopće prihvatiti pisanja?

-Trebaš! Moraš! Pišiiii! – vrištao je crvić broj jedan.

- Što ti znaš o atraktivnim likovima, strastima, avanturama, izazovima? – bio je tiši i uvjerljiviji crvić broj dva. Prepustila se njihovoj borbi.

Odjednom je odlučila: „Napisat ću priču, hoću! Priču o onome što poznajem bolje od ikoga! Ne bojim se! Samo ću je potpisati stranim imenom s engleskim ili irskim prizvukom. Neću pisti o tuđem, već o vlastitom životu! O običnom, dosadnom, praznom životu! Tu sam doma, tu sam riba u vodi. Ako je istina što kažu Ana i Kika, ako moji opisi uljepšavaju stvarnost i čine je čarobnom i poželjnom, bit će to novi hit. Još će mi zavidjeti, štoviše, svi će poželjeti imati baš takav život! To!!! Učinit ću to! Hoću!“ – viknula je u monitor i idućeg trenutka klikom miša isključila računalo - „Hoću, pisat ću sutra, sad je na televiziji zaglupljujuća, isprazna, bezvezna a tako dobra sapunica. To ne propuštam!“

 


 

DIGITALNA AUDIO JESEN

Radionice
Tribine
Dodjela nagrada
Razgovori

DIGITALNA VIDEO JESEN

Radionice
Tribine
Dodjela nagrada
Gosti

O GALOVIĆU

Biografija
Digitalizirana proza
Digitalizirana poezija
Digitalizirana drama
Ostalo
Bibliografija

MODERNA I MODERNIZAM

Autori
Djela
Kontekst
Bibliografija