.

O GALOVIĆEVOJ JESENI

Naslovna
Povijest
Nagrade
Vijesti
Kontakt
Organizatori
Forum
Prijave
Sponzori

MALI GALOVIĆ

O Malom Galoviću
Radionice 2007
Radionice 2008
VOLONTERI
PRESS
LINKOVI

NAGRADNA IGRA

2008.
Naslovna stranica Kratka priča - Kratke priče 2009. Kratka priča - od danas (Jasna)
Kratka priča - od danas (Jasna)

ŠIFRA : Jasna

Od danas

Ništa ne radim. Razmišljam. Vruće je. Od vrućine mi isparavaju misli. Ništa zapravo ne mislim. Osluškujem tijelo. Težinu u nogama. Pritisak u glavi. Muklu bol u želucu. Grebenje u grlu, znojnu kožu, zajapureno crveno lice ... i vječno pitanje što učiniti sa sobom. Sama sam. Bilo je puno buke i premalo prave bliskosti. Strah, dužnosti i nužda. To su bili pokretači. A sad treba krenuti iz čista mira, iz ničega, tako, zbog sebe, zbog života samog, zbog sjajnog sunčanog dana i pulziranja krvi. Zbog života koji još traje. U kojem smjeru. Prema prirodi. Zaspati na livadi u kasno ljetno popodne to je sasvim moguće i to je privilegij kojeg ću si priuštiti.

Već sam na livadi. Sunce samo što nije zašlo. Još se crveni nebo. Nedaleko od mene prolaze ljudi koji se vraćaju iz svojih malih prigradskih vrtova. Neki usporavaju korak i začuđeno zagledaju tko to leži usred livade na svježe pokošenoj travi.

Ne obazirem se. Plačem. Najprije tiho, a onda sve glasnije. Uznemirio me miris svježe pokošene trave. Osjetila sam se kao dijete i jecam, sve glasnije. Odlazi od mene vraže, Bože oslobodi me te napasti, te muke, tih misli o prošlom, o bolnom. Zašto, zašto si me ostavio tako samu, malu, jadnu. Sklupčana sam i osjećam se ko gruda zemlje. Rado bih, taj čas, da me nema. Neutješno plačem u sumrak, sva se tresem. U ruke uzimam napola osušen otkos trave. Prinosim ga licu, mirišem tu travu. To me smiruje. Danima zbog prehlade nisam osjećala miris, a sad je tu u tom otkosu sav moj život, moje djetinjstvo, mladalaštvo oko mene braća i sestre i smijeh, radost , cika i toliko mogućnosti. Sve ću promijeniti i poboljšati kad odrastem. Život ću učiniti lijepim i punim obilja za svoje roditelje, sve svoje i sebe. I sve će biti dobro. Ma sve, baš sve.

Dok lebdim između sanjarenja i svijesti polako pada noć. Spušta se sumrak i lagani hlad na livadu. Omaglica prevrućeg dana sipi kao rosica na pokošenu travu i u mene ulazi mir i spokoj. Smirenje dolazi s neba od zvijezda , od trave. Na mene se izliva davna roditeljska briga i ljubav i sva nadanja koja su uložena u mene i sve mi se odjednom čini dobro. Pa popravila sam svijet. Učinila sam najbolje što sam mogla. Prevladala sam svoju lijenost, nepokretnost, strah od ljudi, od novog. Hrabro sam išla, kuda mnogi nisu i trud se isplatio. Život me nagradio djecom, obiljem susreta, ljubavlju ma što god to bilo i kako se iskazivalo. Čas ushitom, bijesom, bljeskom nade, čas strahom, očekivanjima, čas pohvalom drugih, čas tihom radošću ili provalom veselja ili tek gubitkom. Ljubav se načas pokazala u prvobitnoj vrijednosti i veličini tek nakon što je zauvijek nestala ili se tek vješto pritajila dajući snagu u ovakvim časovima klonuća. Ostala je samo briga i jad zbog nemoći da se upravlja događajima ili ...

Ustajem s livade.Oporavljena. Oko mene polumrak. Krećem prema kući. Otresla sam suknju, obula sandale, izvadila ruž iz male torbice, nanijela šminku i začešljala kosu i tim dobro uvježbanim trikom si po tko zna koji put u tom polumraku vratila snagu. Odšetala sam prema svjetlu, u grad, na sladoled, među ljude. Sutra će biti bolje. Ali.danas...

Život se beskrajno ponavlja. Ustajanje. Ispijanje kave. Što danas činiti? Treba smisliti nešto korisno, važno, bez troškova, da bude na vrijeme , da bude u granicama i prihvatljivo za sve. Treba imati volju, zamisao. Gdje je sve to nestalo? Ponavljaju se znani obrasci. U njima je ugodno kao u pohabanoj odjeći, ništa ne žulja. Trebao bi netko kao poticaj. Treba biti zdrav kažem sama sebi, ali uspavanost traje i dobro dođe kakva bolest kao izgovor. To je prava bolest, ta izlika, to nedjelovanje. Služi mi za to da mogu spavati, živjeti sužene svijesti , bez discipline. Neprestano se pitam kako i zašto iskorištavati dane? Želim bar ponekad živjeti poput životinja. Samo živjeti s onim što će mi dan donijeti. Bez planova. Je li to čovjeku uopće moguće?

Promatram mačku. Živi. Spava dobar dio dana. Budi se rano, odlazi do posudice s hranom ili do svog pijeska, protegne se i lagano krene na balkon., Ako je sunce skoči na klupicu i sunča se. Obiđe cijeli stan. Ako je zaigrana počinje nas buditi, jer želi društvo. Maca će se nakon malo igre i obroka negdje sklupčati i bez imalo grižnje savjesti , zbog lijenosti, nemara ili nečeg trećeg spokojno zadrijemati. A mi ? Svaki dan moramo smisliti što činiti, da bi na kraju dana, bar sami sebe mogli pohvaliti.

Možda je lakše ako imaš stalan posao, onda se čini da si bar pola dana koristan. No često čujem ovakve razgovore :

Jao dosta mi je! Po cijele dane radim, kad je najljepše sunce ja u zatvorenom., a život prolazi. Dani idu tako brzo, a ja toliko vremena provodim na poslu. Jedva čekam vikend ili dopust. Svi oko mene su već živčani i nervozni. Hvala Bogu da počinju godišnji odmori. A radim i dvije subote. Uopće se ne uspijem odmoriti. Dosta mi je više i tih ljudi. Nitko ne radi onako kao nekada. Nema tu srca, nema zanosa i radosti. Došle su neke čudne generacije.“

Stalan posao zapravo popunjava mnoge naše praznine. On nam je često sve. Izlazak i društvo i razgovor i zabava i odmjeravanje snaga.

Ali kuda sa sobom bez zaposlenja Misli se roje, pritišću , a to vodi na neugodna mjesta, to vodi prema događajima i ljudima koje bismo voljeli zaboraviti.

U pomanjkanju pravog posla ovih dana sam otišla u banku. Nemam novaca, ali nije to. Treba nešto promijeniti. Osjetiti život i brže kolanje krvi. Često sam razmišljala o tome da odem iz ovog grada. Da započnem posve nov, drugačiji život. Idem baš danas učiniti prvi korak. U banku. Stajem u red. Pred uređenim boksom piše : Osobni bankar. Već se počinjem osjećati važno.

I dolazim na red. Izlažem bankarici svoje želje za kupnjom stana na kredit.

Nakon uvida u postojeći račun, pitanja o godinama i radnom mjestu , bankarica mi saopćava obećavajuću vijest :

Gospođo vaša kreditna sposobnost je dvanaest godina.“ Upućuju me na odjel za nekretnine.

Molim za savjet , željela bih neki stan ili kućicu u gradiću u Primorju,“ kažem.

Razgledavam stanove, nečije bivše sobe, poglede kroz prozor, more na obzoru...

Odslušala sam sve uvjete kreditiranja. Razgledala sam nekretnine.. Već sam se vidjela na moru. Ali nisam učinila ništa, baš ništa. Izašla sam iz banke , kupila si sladoled, sjela u auto i otišla u obližnji park prepun lijepoga hlada i stoljetnog mudrog drveća. Moram malo ohladiti glavu.

Prolazi i ovo ljeto i što sad radim ? Pomalo pišem. Razmišljam kako trošiti manje. I živim. Naprosto živim.


 

DIGITALNA AUDIO JESEN

Radionice
Tribine
Dodjela nagrada
Razgovori

DIGITALNA VIDEO JESEN

Radionice
Tribine
Dodjela nagrada
Gosti

O GALOVIĆU

Biografija
Digitalizirana proza
Digitalizirana poezija
Digitalizirana drama
Ostalo
Bibliografija

MODERNA I MODERNIZAM

Autori
Djela
Kontekst
Bibliografija