.

O GALOVIĆEVOJ JESENI

Naslovna
Povijest
Nagrade
Vijesti
Kontakt
Organizatori
Forum
Prijave
Sponzori

MALI GALOVIĆ

O Malom Galoviću
Radionice 2007
Radionice 2008
VOLONTERI
PRESS
LINKOVI

NAGRADNA IGRA

2008.
Kratka priča - Od danas

 

Šifra: Gdańsk

OD DANAS

Kratkim odmjerenim zaveslajima, približavao se obali otoka. Bilo je rano i mjesečina se još uvijek prelijevala na tamnome, blago namreškanom moru. S istoka je dopirao miris jutra, s nekim osjećajem usnulosti krajeva iz kojih je danima putovao (usijanost Sahare lomila se kroz guste šume Alpa).

Čamac se napokon približio obali i uz tresak zaglavio se među kamenjem. Čovjek je još na trenutak sjedio odmarajući ruke i zagledao se u nepreglednu ravnicu ispred sebe, upijajući gluhu tišinu tamnim, svjetlucavim očima. Izašao je van iz plovila i protegnuo se.

 

Kako se približavalo jutro, i kako se sunce sve više otkrivalo na horizontu, tako se ova pustopoljina sve više otvarala pred njegovim očima dok se kretao prašnjavom ugaženom stazom, a sunce osvjetljavalo njegovo umorno lice narančastim zrakama. Ptice su letjele visoko, nečujno se glasajući i bile su tek točke na nebu bez ijednog oblaka. Putujući, naišao je na viseći most koji je dijelio otok na dva dijela. Prolazeći preko njega, promatrao je galebove kako se love u ponoru i obrušavaju prema valovitome moru. S druge strane krajolik se umnogome razlikovao od onoga na prvome otoku.

Pokraj kamena prekrivenog snijegom ležala je zaklopljena crna knjiga. Segnuo je rukom prema njoj i osjetio kako isijava hladnoćom. Bila je ledena i olovno teška. Otvorivši je shvatio je da je prazna, a prolistavši još nekoliko stranica, naišao je na zapis s današnjim datumom. Drhtavim rukopisom bilo je ispisano: Od danas ćeš živjeti silinu tišine izgubljenu u neumitnom prolasku vremena. Tvoje oči postat će upijajuće zrcalo nadrealnog postojanja izvrnute svijesti. Ne stigavši ni promisliti o pročitanom, uočio je dječaka ispred sebe; plakao je rukama skrivajući lice.

Sklopio je knjigu zainteresirano.


Zašto plačeš, dječače?“


Dječak je obrisao suze rukavom košulje i suznih očiju pogledao čovjeka ispred sebe. Čovjek je zapanjeno promatrao dječakovo uplakano lice i ne primijetivši, ispustio knjigu koja je nečujno pala u duboki snijeg koji je sada već dosezao do koljena.

Ali...Ti izgledaš kao ja u djetinjstvu.“, izustio je i zastao.

Ja i jesam ti, to jest, izgledam kao ti prije dvadeset godina, i razmišljamo na sličan način, iako...“, reče dječak još drhtavim glasom i nakašlje se, „...iako ja znam neke stvari koje si ti previdio tijekom svih ovih godina. Znam sve tvoje pogreške, planove koji su mogli uspjeti, a nisi ih proveo... Sve. Odrastao sam čovjek i živim u malom tijelu, usred pustoši i čekam tebe da se pojaviš.“, dječak je čučnuo i uzeo s tla snijeg, te promatrao kako se topi na njegovom toplom dlanu.

Ali...Što zapravo radiš ovdje, zašto me čekaš? Ne razumijem.“

Vidjet ćeš uskoro i sam shvatiti.“, odgovori mu dječak.

Koji je smisao ovog susreta, onda?“, upitao je čovjek.

Pa, smisla baš i nema. Došao si na mjesto gdje se krajnosti lome, isprepliću i žive u čudnim smjerovima koje u realnosti ne mogu funkcionirati. Smisao ne postoji, to je tek ljudska izmišljotina kojom zavaravamo sami sebe ne bismo li lakše nastavili živjeti. Život postoji samo zbog života, nikako ne zbog nekog smisla. Zato život treba znati iskoristiti. A ovo mjesto je između života i smrti, sna i jave, starosti i mladosti. I pružit ću ti priliku da sve započneš ispočetka. Tu priliku ne dobije svatko. I moraš ovaj put učiniti sve što ti padne na pamet, bez ikakvog straha od neuspjeha.“

Kakvu drugu priliku?“, priupita čovjek zaintrigirano.

Rekoh ti već, vidjet ćeš. Uskoro će doći!“, uzvikne dječak.


Čovjeku više nije bilo do pitanja. Okrenuo se oko sebe i promatrao što ga okružuje. Stajao je pokraj lebdećeg prozora i gledao u djevojku koja je s druge strane svirala na violončelu. Njena duga kosa uplitala se u žice, urastala u instrument i ponovno klijala prekrivajući sve više praznu prostoriju crvenim bršljanom. Boja njegovih očiju postala je neprirodno plava. Ogroman sat na horizontu topio se prema nebu i prema zemlji, dok su kazaljke nepomično stajale na mjestu.

U to je spazio čovjeka na biciklu kako im prilazi. Poštar je čovjeku predao pismo. Nestrpljivo ga je otvorio i naglas pročitao.


Od danas počinješ iznova. Ne traži smisao.“, pogledao je dječaka koji se smiješio.


Idemo, dakle, dođi.“, pružio mu je ruku.

Dječak ga je zamolio da krene prema vratima koja su se pojavila pred njima. S druge strane ljudi su sjedili u visokoj travi, slikar je slikao planine i kistom prelazio rubove platna slikajući olujne oblake na nebu. Ostavio je dječaka iza sebe i prešao na drugu stranu.

Po posljednji put se okrenuo.

Još mi nisi rekao zašto si plakao.“

Plakao sam zato što ti nikada ne plačeš.“

Dječak je zatvorio vrata. S ljetnog neba padao je gusti snijeg.

* * *


Sjedio je bezbrižno na klupi ispod visoke marelice i ispisivao velika nakrivljena slova u plavu bilježnicu od koje se nikada nije odvajao. Za mjesec dana napunit će 6 godina. U to mirno predvečerje, ljeto je ulazilo u san s dolaskom prohladne noći, a mačka je jedva čujno prela pokraj njegovih nogu. Majka u kući na klaviru svira Satiea. Baka je šutjela i promatrala unukovo nespretno pisanje, a djed je zamišljeno gledao u šumu koja se kupala u melankoličnim zrakama sunca i svake minute sve više uranjala u tišinu. Na ulici se pale ulične lampe, a dječji žamor prekida povremen prolazak automobila i glasan cvrkut ptica iz krošnje stare smreke.


 

DIGITALNA AUDIO JESEN

Radionice
Tribine
Dodjela nagrada
Razgovori

DIGITALNA VIDEO JESEN

Radionice
Tribine
Dodjela nagrada
Gosti

O GALOVIĆU

Biografija
Digitalizirana proza
Digitalizirana poezija
Digitalizirana drama
Ostalo
Bibliografija

MODERNA I MODERNIZAM

Autori
Djela
Kontekst
Bibliografija