.

O GALOVIĆEVOJ JESENI

Naslovna
Povijest
Nagrade
Vijesti
Kontakt
Organizatori
Forum
Prijave
Sponzori

MALI GALOVIĆ

O Malom Galoviću
Radionice 2007
Radionice 2008
VOLONTERI
PRESS
LINKOVI

NAGRADNA IGRA

2008.
Naslovna stranica Kratka priča - Kratke priče 2009. Kratka priča - Sanja je odlučila
Kratka priča - Sanja je odlučila

šifra: frikuscha

SANJA JE ODLUČILA

Ne nije imala muda.

Ili je; zavisi od mjesta u gledalištu koje ste dobili.

Napokon je pronašla upaljač i pravo muški, balkanski – baš kao što se od žene sa mudima očekuje, zapalila cigaretu- tamo usred tog grada, na tom asfaltu, ispred ulaza, ispred vrata, preko puta klupa na kojima su sjedile žene i izborani muškarci promatrajući je.

Povukla je suknju malo niže ispuhujući dim u smog samog žarišta gradskog života.

Mrzila je ove čarape iz dna duše.

Uvijek je imala osjećaj da joj suknja izgleda prekratko, da joj se nazire čipkani rub i dio golog bedra, da pogledi ljudi koji je okružuju prate nat sve do pete cipela koje je dizajnirao čovjek koji je očito mrzio žene i ženska stopala.

Imala je osjećaj da ona gospođa na klupi vidi ispod njene kratke suknje; sve do njenih novih crnih tanga, da joj pogledom prelazi preko trbuha, da joj isti dalje klizi sve do nespretnog grudnjaka iz kojeg je ispadalo jedino vrijedno nasljedstvo njene mrgodne bake. Stidila se svih tih pogleda, svog tog rublja i tih čarapa koje je uporno navlačila na noge, pa u usku crnu suknju, pa u majicu koja decentno ističe njene grudi, da bi se naposljetku vratila cipelama s petom od kojih su joj krvarila stopala jednako kao i duša – ali dušu nitko nije vidio pa je za nju nije bilo strah. Nije se ona bojala ni za svoje noge, ni za dobro dupe, ni za te sise koje joj, ako ćemo iskreno – samo stvaraju probleme. Da se bojala – ne bi isto isticala.

Sanja je za izgled imala muda.

Norma Jean u svom savršenom izdanju…

Prekopala je preveliku torbu, pronašla magične tablete, zamislila se samo sekundu i popila dvije onako s ruku i bez vode; navika je navika – a Sanja je voljela red…

Crne samostojeće čarape uvijek navlači kad se osjeća posrano, debelo i odbačeno. Nema tu rasprave. U ormaru stoje tri nikad otvorena paketa (nek' se nađe), tange ma kako neudobne bile sastavni su dio njene svakodnevice, odmjerene suknje, hlače, kaputići, košulje…

Ova suknja je za posebne prilike.

Nju nosi kad je posebno posrana.

Sanja nije imala muda i to je mogao potvrditi i potpisati svatko tko ju je ikada vidio u njenim uskim kombinacijama.

Bila je uglađena, smiješila se po potrebi, znala je koje vino ide uz koje jelo, koja glazba odgovara određenom stupnju obrazovanja, iako je pričala tek dva strana jezika; znala je pozitivne, prepoznate, prepisane i napamet naučene rečenice kojima će zadiviti gospodu i zaraditi njihovo, ako ništa drugo onda divljenje. Imala je znanje opće kulture, čitala je dnevnu štampu, istraživala po internetu, i znala kada i kome treba reći što i kako. Moglo bi se reći da je Sanja jednostavno znala s ljudima.

Kad je to morala i kad je to htjela.

Voljela je red, oprano posuđe, ručak na stolu s juhom, jelom, salatom i desertom (makar ne jede ugljikohidrate već odavno), voljela je praznu košaru za prljavo rublje, opeglani veš, složeni ormar i mirisne pizdarije oko sebe. Bila je dobar domaćin; čaše su uvijek bile pune, zdjela s keksima na stolu, grickalice u čaši i ona kako se vrzma oko gostiju.

Zato nije voljela primati goste…

Oni su odlazili s osmijehom, a ona je ostajala s migrenom.

Okrenula se na potpeticama samoubilačkih cipela, prešla tračnice tramvajske pruge nadajući se da izgleda dovoljno graciozno, sjela na slobodno mjesto na klupu i počela prekopavati po torbi…

Vrijedi li?!

Ne, Sanja se to nije pitala u tom trenutku…

Ne može biti loše; sve oko nje je loše; od ručka do veša, preko pegle do usisivača – ne može biti loše ono što joj izvlači suze na lice – o, ne može.

Osmjesi su za nekog drugog, Sanja to jako dobro zna.

Sanja je jako sretna žena.

Voli i voljena je.

Plaća skupom doktoru kako bi petkom plakala u ordinaciji.

To je savršen doktor koji je uvijek nudio Paloma maramice. Nema tu grižnje savjesti a niti razlike od prostitutke s ulica malo niže.

Izvolite vaš novac, izvolite uslugu koju ste platili…

Sanja nikada neće za sebe reći da je nesretna.

Ne.

To je samo faza, sada će proći, samo da izvadi trunak iz oka, samo da prođe ovaj dan, joj kad će petak, zašto je nedjelja siva i dosadna, ne… Ma to je samo faza, samo se nasmiješi Sanja, cijeli svijet je tvoj, reci nešto na španjolskom, znaš ti to…

Sanja je radila pizdarije.

Velike pizdarije.

Kad nije bila plaćena i kad je to smjela - jer je tako smatrala.

Urlala je, plakala, vrištala, bacala stvari, razbijala tanjure (ne, Sanja nikada nije bila očajna –nazovimo to histerijom i tako…lošim danom), psovala je iz sve snage – ona je izmišljala psovke…

Bila je mrgodna kad se tako osjećala (sa savršenom šminkom, da se razumijemo), bila je drska i bezobrazna, bila je nesnosna.

Sanja je znala da ima problem ali ga je vješto spremila u ladice svog spremljenog života; ispeglanog i mirisnog. Sve dok ne viri rukav iz ormara - sve je dobro, domaće i miriše na mlijeko i kekse.

Znala je da nema muda, znala je da je sve na svom mjestu, znala je da ubrzano diše i da je vrijeme da prestane izigravati neprimjereno lijepu ženu koja sjedi na klupici i puši.

Ugasila je cigaretu, ustala i popravila nevidljive nabore, pričekala je da tramvaj prođe, još jednom je prešla onu istu prugu, prišla je portafonu i pritisnula Horvat…

«Da?!»

«Sanja ovdje»- umjereno, niti preglasno, niti pretiho, baš kako treba, sa solidnim sopranom na materinjem jeziku.

Zvuk otvaranja vrata i Sanja odlazi…

 

 

DIGITALNA AUDIO JESEN

Radionice
Tribine
Dodjela nagrada
Razgovori

DIGITALNA VIDEO JESEN

Radionice
Tribine
Dodjela nagrada
Gosti

O GALOVIĆU

Biografija
Digitalizirana proza
Digitalizirana poezija
Digitalizirana drama
Ostalo
Bibliografija

MODERNA I MODERNIZAM

Autori
Djela
Kontekst
Bibliografija