.

O GALOVIĆEVOJ JESENI

Naslovna
Povijest
Nagrade
Vijesti
Kontakt
Organizatori
Forum
Prijave
Sponzori

MALI GALOVIĆ

O Malom Galoviću
Radionice 2007
Radionice 2008
VOLONTERI
PRESS
LINKOVI

NAGRADNA IGRA

2008.
Naslovna stranica Kratka priča - Kratke priče 2009. Kratka priča - Kako podići slušalicu telefona u glavi?
Kratka priča - Kako podići slušalicu telefona u glavi?

Šifra: Dutch Pink

Kako podići slušalicu telefona u glavi?

Telefoni su zvonili cijelo jutro. Čuo sam ih kroz tanke zidove ureda. I moj je non-stop zvonio iako nisam mogao shvatiti zašto. Neki ljudi koje sam viđao po zgradi su ulazili, izlazili i nešto pričali. Trudili su se izgledati poslovno. Trudili su se izgledati opušteno.

Nakon nekog vremena mi je počelo zvoniti u glavi, tako da sam se bojao da ih uskoro neću moći razlikovati. Bilo je dva kada sam nazvao šefa i rekao mu da hitno moram voziti ženu u bolnicu. Rekao je da se odmah vratim i nadoknadim propušteno. Odgovorio sam da ću probati, i napomenuo da ću, u slučaju da se ne stignem vratiti, odraditi sutra još sat bonusa. Kada sam poklopio, opustio sam lice zgrčeno od truda da zvučim ljubazno. Glava je pulsirala sve jače. Nazvao sam ženu i rekao joj da ću doći kući do pet, kao i obično. Kolegi, koji je mislio da smo prijatelji, nisam ništa rekao. Ionako je slušao sve što sam pričao. Uzeo sam jaknu sa vješalice i oblačio je kroz hodnik dok sam žurio prema ulici.

Kada sam izašao, snijeg je ponovo počeo padati. Nakon puno dana se pojavilo sunce i izgledalo je ljuto. Navukao sam kapuljaču i krenuo tamo gdje sam odavno želio biti. Morao sam obaviti još samo jednu stvar. Ugasio sam mobitel i stavio ga ispod kotača parkiranog kamiona. Ovo će biti tvoja smrt, rekao sam mu. Jedan trošak manje, prošlo mi je kroz glavu. Gurnuo sam glavu u jaknu i produžio korak.

Skrenuo sam iza ugla i krenuo kroz park. Snijeg se tek počeo hvatati po glavama nekada ljudi i po granama drveća koja su izgledala kao razapeti lopovi. Asfalt je bio posut nečim tako da se snijeg nije zadržavao. Čuo sam samo vlastite korake zbog čega sam se osjećao kao pachuco koji se u zoru vraća kući nakon uspješne noći. Čim sam zakoračio iz parka, ušao sam u svijet onih koji vole sve replike. Vratio sam pogled na svoje cipele i brojao korake. Stigao sam prije nego sam se nadao. Okrenuo sam se preko svakog ramena, otresao snijeg sa sebe i gurnuo teška vrata. Zapuhnuo me miris dima,vlage, znoja i zapišanih osvježivača pisoara.

Uobičajeni šanker mi je kimnuo i nastavio raditi ono što je radio inače. Ništa. Bilo je par cugera koje sam viđao ali koje nisam pozdravljao. Nisam ni sada. Stavio sam jaknu na stolicu i približio je kaminu. Stajao sam pored kamina zatvorenih očiju, trljajući ruke, sve dok mi se obrazi nisu zažarili i dok nervoza nije otišla.

Kada sam otvorio oči, vidio sam ga ravno ispred. Tamo gdje je trebao biti i gdje je uvijek bio. Izgledao je odlično. Prekopao sam po džepovima, našao kovanicu i ubacio je. Dugo sam prelazio po popisu. Puno duže nego što će pjesma trajati. Bilo je toliko stvari za koje nisam nikada čuo. Bile su to kao pjesme koje tek trebaju biti snimljene. Jednom mi je šanker ispričao priču da je taj jukebox nekako našao put iz neke vojne baze. Pošto nije postojao ključ, ni jedna singlica nije bila starija od 1945. Izabrao sam nešto što je izgledalo kao country i nisam se prevario. Jednostavno, iskreno, osjećajno, bazično. Možda sam jednostavno bio rođen prekasno. Na šanku me čekao rum koji sam popio s nogu, pa sam vratio čašu po još.

Šankeru sam pokazao da samo nastavi točiti kada ispraznim čašu, pa sam složio toranj kovanica. Uzeo sam novine koje su stajale na kraju šanka, raširio ih ispred sebe i polako ih počeo čitati. Izgledale su staro. Svakih nekoliko minuta bi odgegao do mašine da pustim još koju tužnu priču.

Bio sam na pola drugih novina kada je zazvonio telefon negdje ispod šanka, zbog čeka sam automatski pogledao na sat na šankerovoj ruci. Sranje, morao sam jebeno požuriti da stignem kući na vrijeme. Tipu nasuprot dao sam znak za još jedno piće. Telefon je i dalje zvonio dok je šanker u glavi zbrajao koliko sam otprilike dužan. Ovo bi moglo biti za tebe, upitao je i stavio ruku na šank. Moglo bi, procijedio sam. Ko ga jebe? Ko ga jebe, vratio sam.

Morao sam požuriti, da ne kasnim kući. Snijeg je počeo jače padati i gužva se povećavala. Upadao sam u lokve, gurao ljude, ali mi ništa od toga nije bilo važno. Ovaj dio je bio od najveće važnosti. Sve je moralo izgledati u najboljem redu. Morao sam smisliti objašnjenje za mobitel oko kojega se neće uzrujati. Da beba ne osjeti.

Penjao sam se smrdljivim stepenicama, budući lift opet nije radio. Otključao sam vrata u slučaju da spava. Skinuo sam jaknu, istresao snijeg iz kose i pogledao se u ogledalo. Bar deset godina stariji. Tiho sam provirio u sobu. Nije je bilo. Nije je bilo kod kuće. Telefon je zvonio. Na stolu je bila poruka. „Imala sam čudan osjećaj pa sam otišla kod doktora da vidi da li je sve u redu sa bebom. Nisam te mogla dobiti na mobitel. Nadam se da si u redu.“ Zvonjava se i dalje čula, ali nisam bio siguran da li je to telefon ili je bila u mojoj glavi. Javio sam se. Posao. Od danas...je gotovo, rekao sam si i iščupao žicu iz zida. Žica iz zida, telefon pod đon.

Obukao sam tenisice. Ako požurim, bit ću kod nje za deset minuta. Preskakao sam po nekoliko stepenica dok sam trčao prema izlazu. Na zadnjem polukatu sam pogodio glavom u zid. Postalo mi je toplo među očima i toplina se sve više slijevala. Izletio sam na ulicu. Dok sam trčao kroz najveću gužvu, i negdje u daljini čuo psovke na svoj račun, samo sam razmišljao o klopi za van, kaminu i teškim vratima.

 

DIGITALNA AUDIO JESEN

Radionice
Tribine
Dodjela nagrada
Razgovori

DIGITALNA VIDEO JESEN

Radionice
Tribine
Dodjela nagrada
Gosti

O GALOVIĆU

Biografija
Digitalizirana proza
Digitalizirana poezija
Digitalizirana drama
Ostalo
Bibliografija

MODERNA I MODERNIZAM

Autori
Djela
Kontekst
Bibliografija