.

O GALOVIĆEVOJ JESENI

Naslovna
Povijest
Nagrade
Vijesti
Kontakt
Organizatori
Forum
Prijave
Sponzori

MALI GALOVIĆ

O Malom Galoviću
Radionice 2007
Radionice 2008
VOLONTERI
PRESS
LINKOVI

NAGRADNA IGRA

2008.
Naslovna stranica Kratka priča - Kratke priče 2009. Kratka priča - Od danas, od jučer, oduvijek
Kratka priča - Od danas, od jučer, oduvijek

šifra - beckettesque
Od danas, od jučer, oduvijek


Danima je ovako: noć, i danas pišem još manje.


Mogao bih učiniti sljedeće: paziti i pomno birati riječi i samo napisati da sam na trajektu, uz par ostalih ljudi, uglavnom obitelji. I samo zapisati da je ovdje otvoreno more, a smrti je pristup ograničen, i da kroz okno natopljeno solju vidim zvijezde i kako dotiču more, i da sam u čekaonici koja ne miruje, u prostoriji od plastike, jer dok diram hladni čelik zaista razmišljam o plastici i zapravo se i neplodni rasplodni organi svih tih supružnika čine plastičnima, dok oni frenetično paze da se međusobno ne dodiruju a puno razmišljaju o tome: s nekim drugim. I s vremenom se raspadnu te mogućnosti, i moje se rečenice slome, i biranje je izvršeno.


Na trajektu sam uz par ostalih ljudi, uglavnom su obitelji bez djece, čija me mrtva lica zamrljana spermom već u sljedećem trenutku beskrajno zamaraju –

Prostorija se mijenja, kao u mojim snovima, i hladna plastika postane suho drvo, kojem ne znam naziv, a moja obitelj nestane. Lomim zid koji kao da je od kartona i u njemu pronalazim bombu od čelika: 22:47. Prilazi mi kapetan broda i rastvara svoju jaknu govoreći da nije lako izabrati a njegov remen isto odbrojava: 10:48. „Nikako nije,“ nadodaje. U sebi sam njegovu rečenicu ponovio trideset sedam osam devet puta dok nije konačno postala moja a on otišao. Stvarao mi je nevjerojatni pritisak.   Tad odlazim žedan do barmena za šank i jedino što se poslužuje moja je krv, još uvijek topla, i zgrušana je na rubu kristalne čaše. Iznad barmenove je glave još jedna bomba, s velikim brojevima, i pokazuje na 10 i 51.

Mogao bih pojasniti: to nije bila stvarnost a drvo se vratilo u plastični čelik i ljude, i izašao sam vani na zrak.

Na palubi pod zvijezdama lakše je pisati:            Nasred mora bez boga su mala drvena barka sa snažnim feralom i ovaj trajekt, i iako se to plovilu ne bi trebalo dogoditi, barka mi potone u trenutku kad je započnem zapisivati. Moje se rečenice započnu lomiti, ja sam nagnut preko ograde s tri metalne prečke i rukohvatom i pogledom pratim barku ispod površine, kako tone, i vođena je feralom koji privlači ribe. Mozak me težinom povlači dolje, u more, dok plovimo, dok plutamo u tekućem mraku. Feral tinja po drvu barke i sve se dublje gubi, i bojim se, shvatim da čitavo vrijeme gledajući dolje zapravo vidim masivno čudovište hrapave, debele kože, i dolje je mnogoput veće i snažnije od ovog trajekta, za nijansu svijetlije od mora, i umorno se talasa ispod mene, prati me sa svojih dvadesetak peraja. Barka i feral se konačno izgube a ja nesvjesno zgužvam papire čvrsto se primivši za ogradu. Čudovište je spremno samo jednim potezom trajekt povući   . Nema nikog na palubi osim mene, naginjem se još više. Čudovište ima oči posvuda i osjetilo me je i najednom je zagasitije boje, njegove su škrge par metara duge i vidljive, a trajekt se zatrese svakim njegovim zvukom: ono upravlja strujama noćnog mora. U sekundi možemo nestati u dubinama. Plovimo tako neko vrijeme i dišemo plućima.        Onda se najednom penjem na ogradu: stopalima stanem na prvu prečku, drugu, treću, dišemo, a zatim i na drveni rukohvat. Zatrese trajekt, opet, nakratko, potiho, i moje se rečenice slome negdje ispod, na ljuskama, u mesu i škrgama koje se rašire pa se skupe.

Dok pišem, zapisujem, za tren ću baciti ove neispisane papire gladnom čudovištu a nikako lako nije a potom ću i sebe dok i moja kožna bomba bude otkucavala na mojoj ruci: 23:11. Potpuno nesvjesno, a nikako nije lako izabrati prave riječi i od danas nikakve više mogućnosti ne postoje, dok plovimo, mi plutamo na otvorenom moru.

I moje se rečenice počinju lomiti jer nikako ne mogu razlučiti slovo od slova u riječima, od danas još manje, i lome se one još više i brže, i sve ih je teže spajati. Nad impozantnim čudovištem, na trajektu pod zvijezdama, zgužvani papiri u ruci i gubitak moći. Zato se bacam u more i potonem još bliže, njemu se škrge rastvaraju i zatvaraju.

Oduvijek je bilo ovako: noć, a mogućnosti raspadnute. 11 i 14.

 

DIGITALNA AUDIO JESEN

Radionice
Tribine
Dodjela nagrada
Razgovori

DIGITALNA VIDEO JESEN

Radionice
Tribine
Dodjela nagrada
Gosti

O GALOVIĆU

Biografija
Digitalizirana proza
Digitalizirana poezija
Digitalizirana drama
Ostalo
Bibliografija

MODERNA I MODERNIZAM

Autori
Djela
Kontekst
Bibliografija