.

O GALOVIĆEVOJ JESENI

Naslovna
Povijest
Nagrade
Vijesti
Kontakt
Organizatori
Forum
Prijave
Sponzori

MALI GALOVIĆ

O Malom Galoviću
Radionice 2007
Radionice 2008
VOLONTERI
PRESS
LINKOVI

NAGRADNA IGRA

2008.
Moderna i modernizam - autori

Janko Leskovar (1861.-1944.)
Iako je svojevrsni nastavljač psihološke proze kasnog realizma, Leskovar zajedno s Matošem najavljuje veliki boom hrvatske književne moderne, i to u vrijeme kad je formalno još uvijek aktualna realistička poetika. Modernistički koncipirani autori Leskovarove proze uglavnom su tragične figure koje pate od "sindroma prošlosti". Atmosfera je uglavnom u znaku pesimizma, beznađa, misticizma i spiritualizma, a snovi se pokazuju kao presudni momenti. Njegovim najvećim ostvarenjem smatra se roman Propali dvori (1896.)

Branimir Livadić (1871.-1949.)
Novelist i kritičar koji se u književnosti javio 1900. kao jedan od najzagriženijih pisaca literarnih programa "mladih" lavova. Tu se posebno ističu tri njegova teksta: Hrvatska književnost i siromaštvo, Za slobodu stvaranja te O novijoj hrvatskoj književnosti. U svima njima Livadić se zalaže za autonomiju književnosti, potpunu slobodu umjetničkog stvaralaštva, inidividualnost stvaralačkog čina, a ujedno se svrstava protiv bilo kakvih literarnih škola ili poetičkih matrica. Bio je inače prilično svestrana ličnost: u dva je navrata bio ravnatelj Glumačke škole, zatim direktor drame HNK-a u Zagrebu, pa urednik raznih časopisa (Savremenik, Hrvatska revija, Kolo). Uz sve to, našao je i vremena da bude i istaknuti crtičar i novelist te uz Milivoja Dežmana Ivanova najizrazitiji predstavnik bečke skupine hrvatskih modernista.

Antun Gustav Matoš (1873.-1914.)
Kao sljedbenik simbolista, zaljubljenik u Baudelairea, Poeove šokantne novelistike, Sainte-Beuveove i Lemaîtreove kritike, dobri stari Matoš nameće se kao središnja ličnost književnosti svoga vremena. Na velika vrata književnosti ulazi pripoviješću Moć savjesti 1892., iste godine kada Leskovar objavljuje novelu Misao na vječnost. Matoš je s pravom zaslužio epitet pionira moderne proze, a napisao tri zbirke pripovjedaka (Iverje 1899., Novo iverje 1900. i Umorne priče 1908.) koje se dijele na dva tematska kruga. U prvome je prisutna tematika iz domaćeg zagrebačko-zagorskog miljea, dok drugi dio čine novele bizarnog sadržaja u kojima uglavnom prevladavaju likovi-čudaci. Poezijom se počeo javljati u časopisima i to relativno kasno, oko 1906. Uzora je pronašao u Baudelaireu, pa i nije čudno da je preferirao formu soneta koju je doveo da savršenstva, iskazujući istančan smisao za muzikalnost stihova. Imao je također i izbrušen polemički duh te je ostavio dubok trag u žanru kritike, esejistike i feljtonistike, u kojima je naglašavao impresionistički pristup književnom artefaktu. Na kraju, kao kuriozitet dodajmo i to da je u sedmom razredu pao iz fizike, preopedeutike, ali i - hrvatskog jezika!

Ivo Vojnović (1857.-1929.)
Na velika vrata književnosti ulazi 1880. kada mu Šenoa u Vijencu objavljuje dužu pripovijest Geranium. Njegovo stvaralaštvo kreće se od prvih impulsa moderne, preko upijanja pretežito simbolističkih obilježja, pa sve do zametaka avangardnih postupaka u 20-im godinama prošloga stoljeća. Nakon dramskog prvijenca Psyche (1889.) na tragu europskog naturalizma, a posebice drama Henrika Ibsena piše Dubrovačku trilogiju (1903.), nadahnut prije svega podnebljem, poviješću, ali i mitologijom rodnoga Dubrovnika. Vojnović je - da još i to spomenemo - bio okorjeli zagovaratelj integralnog slavenstva te je otvoreno pristajao uz srbijansku politilku. Njegovo političko opredjeljenje izraženo je u "kosovskim dramama" Smrt majke Jugovića (1907.) i Lazarovo vaskresenje (1913.). Osim što je i sâm prevodio s talijanskog, francuskog i njemačkog, Vojnović je prevođen na brojne svjetske jezike. Drame su mu izvođene i u inozemstvu, posebice u Češkoj, gdje su ga i publika i kritika vrlo dobro prihvatili.

Dinko Šimunović (1873.-1933.)
U književnosti se javlja pripovijetkom Mrkodol 1905. godine. Šimunović nije izravno sudjelovao u sukobu književnih programa "mladih" i "starih", već se lukavo okoristio onime što se na obje strane pokazalo kao najbolje. Razradio je bogate psihološke portrete i dojmljive impresionističke krajolike, a pokazivao je izrazitu sklonost samoanalitičnoj i konfliktnoj svijesti modernističkog junaka. Smatra se jednim od prvaka psihološke pripovijesti. Uz ukupno sedamdesetak pripovijesti, Šimunović je napisao i dva romana: Tuđina (1911.) i Porodica Vinčić (1923.).

Fran Galović
Pjesnik, dramatičar i pripovjedač koji se u književnosti javlja stihovima 1903. godine. U svega jedanaest godina intenzivna stvaranja stvorio je golem i žanrovski raznolik opus. U nekim je pjesmama blizak maniri impresionističke lirike, dok je u drugima na tragu simbolističke i parnasovske poetike. Simbolističke tendencije izražene su i u njegovim najuspjelijim štokavskim pjesmama Zrcalo te Childe Harold, kojima je bio zastupljen u famoznoj zbirci modernog pjesništva Hrvatska mlada lirika (1914.). Njegovim vrhuncem danas se smatra nedovršeni kajkavski ciklus Zmojih bregov koji je sastavljen četverodijelno, pri čemu je svaki dio posvećen jednom godišnjem dobu. Tom se zbirkom uz Matoša i Domjanića, a prije Krleže i Gorana Kovačića, Galović svrstao na prvu liniju pjesničkog preporoda kajkavske poezije.
Dramatika odlaska i neostvarivost povratka, nedostižnost sreće, tjeskoba i tragika prolaznosti učestale su teme i atmosfere Galovićevih djela. Od dramskih radova najpoznatiji su mu balada Tamara (1907.), naturalistička seoska drama Mati (1911.), nacionalno-povijesna tragedija mors regni (1908.), simbolistički misterij Marija Magdalena (1912.) itd. Dok je u svima njima vidljiva određena tendencija mističnom nihilizmu, simboličnim snoviđenjima, ali i predekspresionističkoj groteski, u ranim prozama Galović je pokazivao sklonost naturalizmu (U sutonu, 1908., Nesreća, 1908., Genoveva, 1911.). U poznatoj dužoj pripovijesti Začarano ogledalo (1913.) ukinuo je neke oblike tradicionalnog fabuliranja, dok je pripovjedač postao impresionistički nepouzdan, sklon asocijativnom automatizmu i opažajnom fragmentarizmu, a u simbolističko-vizionarskoj pripovijesti Ispovijed (1914.) vidljive su već i avangardne naznake.

 

Dragutin Domjanić (1875.-1933.)
Iako je najpoznatiji kao autor kajkavskih stihova, Damjanić se u svijet književnosti otisnuo štokavskom poezijom (Pjesme, 1909.). No ubrzo se «šalta» isključivo na kajkavski idiom, o čemu svjedoče i nazivi njegovih zbirki: Kipci i popevke (1917.), V suncu i senci (1927.) te Po dragomu kraju (1933.). U svima je prisutan istančan osjećaj za muzikalnost i ugođajnu uvjerljivost, ali i osjećaj neminovnog prolaženja i nestajanja. Pejzažna poezija njegov je najveći literarni domet.

Vladimir Vidrić (1875.-1909.)

 

DIGITALNA AUDIO JESEN

Radionice
Tribine
Dodjela nagrada
Razgovori

DIGITALNA VIDEO JESEN

Radionice
Tribine
Dodjela nagrada
Gosti

O GALOVIĆU

Biografija
Digitalizirana proza
Digitalizirana poezija
Digitalizirana drama
Ostalo
Bibliografija

MODERNA I MODERNIZAM

Autori
Djela
Kontekst
Bibliografija